Anima mundi

Stojim na vrhu planine uz jezero sreće. Pogledah u beskraj i vidjeh da se iznad vrha planine, tamo gdje duga dotiče nebo, prostire velika livada puna nebeskih cvijetova. Slijedim glas ljubavi i nošena energijom koja se u meni rađa gubim težinu i postajem struna koja u istom trenu treperi u jezeru i na cvjetnjaku. Usred cvijetnjaka izrasta veliko drvo koje baca sjenke na sve četiri strane svijeta.
"Ovo je toliko opisivano i opjevano drvo spoznaje." pomislih"U njemu stoluje ljubav." začuh treptaje duše materije."Iz njegove krošnje struji simfonija univerzuma."

"Ispod njegovih korjena je izvor života, voda koja se potokom slijeva u veliko jezero ljudske sreće."
Sunčevim sjajem obasjano blješti jezero kojem vidim kraj. U daljini na pučini, se nazire otok sreće.Uz obalu se ljuljuška mali brodić bez kormilara.

"Pođimo do otoka." poziva me Anima mundi "Tamo je arhipelag uspomena, sreće i spokoja. Tu se sastaju misli onih koji su zauvjek otišli od vas, to je prebivalište onih koji su u životu istinski voljeli."
Krećem za glasom.

"Tamo je Sunčani grad u kojem zajedno stanuju svi prošli i sadašnji bogovi u zajednici sa suncem i ljudima. Njih dvore vile, vilenjaci, plejade, ladarice i anđeli." prisjećam se legendi koje sam slušala pred spavanje.

"Zašto sam ovdje?" pitam"

Odavde ćeš se vratiti u svoj trenutak bogatija još jednim iskustvom, snažnija u uvjerenju, sigurnija u odluci."
Na travnjaku pored mene se uz iznenadni bljesak pojavi Čovjek bez znakova proteklog vremena na sebi. Promatrala sam siluetu koja mi se približavala i prepoznah korak koji sam kao dijete pokušavala stizati.
"Kako si uspio ponovo oblikovati svoje tijelo?" pitam iznenađeno

"Sjeti se Faustovog pitanja."

"Što održava svijet u njegovoj dubini?"

"Ovo što si vidjela je proces koji je stvorio cijeli svijet."

"Molim te ne odgovaraj mi Goeteovim jezikom."

"Pitala si Goeteovski." prepoznajem osmjeh na licu Čovjeka

"Uredu, moje pitanje je što ovaj svijet čini homogenim i otpornim na ubilačku energiju zlih misli? Što je to što nas sjedinjuje s univerzumom, što nam otvara puteve u vječnost i beskonačnost sna? Kako si uspio iz materije sna oblikovati svoje tijelo"
"Kada su snažni umovi prodrli u dušu materije i otkrli snagu njene energije, činilo se da je otkriven put ka spoznaji sna. Vjerovao sam u pomirenje neba i zemlje, u prestanak ubijanja i ranjavanja, vjerovao sam u jedinstvo sna. S otkrivanjem duše materije je počela epoha novog naučenog neznanja. Otkriveni su zakoni nejasnoće i otvorenih mogućnosti, ali tajnu o energiji svjesne spoznaje još nisu otkrili. U ljudskim mislima leži klica spoznaje kojom se izvan laboratorija, jedino u stvarnom životu može prodrijeti u dubinu uma i dokazati postojanje te energije u svakom čovjeku i svakoj travki, u svakom cvijetu i svakoj životinjici. Ovo, što si upravo doživjela, je bio proces kvantizacije i teleportacije. ""Tko si Ti? Bog?" pitam nesigurno"Bog je samo riječ koja je toliko korištena da je već davno izgubila ono značenje koje su joj nekadašnji moćnici odredili. Ja sam samo osmjeh tvojih ćelija, znamen tvojih praotaca, luda u tebi, proces vječnog održanja enrgije."

"Iz čega si Ti nastao?" pokušavam otkriti tajnu početka

"Ja sam ostatak jednog davnog života, klica koja je preživjela umiranje jednog davnog svijeta."

"Dakle početka uopće nema, sve je samo prelaženje jednog u drugo." osjetih uzbuđenje nove spoznaje.

"Zbog toga je izmišljena riječ Bog koja krije tajnu ljudskog neznanja."

"Ti si sada čovjek. Tebe tako crtaju. Znači već su te mnogi vidjeli."

"Došao sam u ovom obliku da bih lakše s tobom komunicirao. Ja nemam krvi ni kostiju, ja sam atrapa Boga kojem puk predaje vlast i odgovornost, atrapa u čije ime se vode ratovi, ja sam opravdanje za mnoga ubistva i bezbroj podvala."

"Ti si misao, ti si želja i ljubav, ali kako si stvorio ovaj prostor koji do sada od smrtnika nije otkriven."

"Ti si svojim dolaskom stvorila ovaj prostor i mene u njemu. Tvoje vjerovanje je oblikovalo zamišljeni raj i grad sunca i jezero istine i arhipelag uspomena, spokoja i sreće."

"Gdje si ti kada sam ja na zemlji?"

"Ja sam duša univerzuma koja postaje bogatija svakom smrti dobrih ljudi. Ja nastajem uvijek iznova, jačam ljudskom srećom, obnavljam se vašom ljubavi. U meni su skriveni umovi svih dobrih ljudi koji su vas smrću napustil. Ljudska zla misao se širi kao zaraza, napada čak i jadne životinje. Od nje umiru i ptice."
"Što trebam učiniti?" pitam ovaj puta sebe.
"Ti svojim postojanjem činiš sve. Savladala si zadanu ti lekciju, naučila si osjećati osjećanje osjećaja. Ja sada čujem tvoje misli koje se kao glasnici neba šire prostorom i spajaju sa mislima univerzuma. Ostani takva, stvaraj tu energiju, širi je svojim mislima, pobratimi lica u univerzumu i sunce će jednoga jutra izaći u isto vrijeme na svim stranama svijeta, zlatna prašina će se prosuti po svim zemljama, nebo će se pretvoriti u jednu jedinu dugu i ujediniti sve misli u jedan san."

"Kako će se zvati ta energija?"

"Ljubav. Pogledaj nebo već blješti duginim bojama. Kreni u beskonačnost, ovo je trenutak ostvarenja našeg zajedničkog sna. Vrati se na početak filozofije, otkrij u davno napisanom istinu o Ljubavi. Zaboravi da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao demona, zaboravi njegovu gozbu i u njoj naslućenu homoseksualnost, ali sjeti se Diotime, svećenice ljubavi i Sokrata koji se služi njenim mislima da bi govorio o ljubavi." glas je nestaje istim bljeskom svijetla kojim se pojavio, a ja se prisjećam drevne pjesme o Duši Materije.

Lutam snena ljubavlju prosutim zvjezdanim stazama
snivam o ljepotama što se u sutonima kriju,
dlanovi miluju, u nebeskim vazama,
magličaste cvijetove
te čudesne vječne duše neba svijetove,
da se anđeli u svojim treperavim fazama,
jutrima u ljepotu dnevne svijetlost sliju.
Koplja dnevne svjetlosti,
kao strijelice Kupidove poslagane,
kao kapljice životnog slapa,
taj čudesni trenutak smjelosti
budi sjećanja i uspomene
u prošlosti izgubljene,
i pretvaraju njihovu prošlu ljepotu
u treptaj oka u dušu materije i života dobrotu.I
skre sjećanja, uspomene se bude,
sve one zaboravljene tuge,
neki rastanci zalutali u daljine,
trepere bojama vječne nebeske duge.
Vidim staru trešnju u odori kiše
i srce urezano, srce koje ne voli više,
a na suhoj grani poezija vode sjaji
blješte kristali i smiješe mi se u potaji.
Čujem šapat neba,
zvijezdane staze me u snove vode,
ljepotica noći, jedna zvjezda sjajna
jutra najavljuje bajna,
ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,
šapuće duše neba glasom
isplakane suze su poezija vode
i tvoj zvjezdani put do željene slobode.