Pojam prostor je oduvijek zaokupljao pažnju znanstvenika. Pitanje svjesti o prostoru je od davnina bila tema filozofiranja, ali i tema u prirodnim znanostima, arhitekturi, umjetnosti i religiji. Gledano kroz povijest, objašnjavanje pojma prostor, kao i značenje samog pojma se neprestano, a često i radikalno mijenjalo. Umijeće razmišljanja o prostoru se razvijalo proučavanjem međusobnih odnosa duše i tijela, ideja i pojava te odnosa materije i energije.
Pitagora, Platon i Aristotel su umijeće svojih razmišljanja usmjerili na čovjeka i cijeli svemir i tumačili ih bipolarno, što znači sjedinjenjem materije tijela i nematerijalne duše, onog dijela našeg svjesnog postojanja kojeg danas nazivamo univerzum ljudskog uma.
Od pada rimskog carstva do početka renesanse je kršćanska kultura podjelila spoznaju pojma prostor. Osmišljavan je, u beskraju iza svemira, imaginarni prostor za uzvišenu besmrtnost ljudske duše i istovremeno omalovažavan zemaljski prostor, "dolina suza", prozvan prolaznim prebivalištem za smrtno tijelo. Najznačajnije obilježje iz kojeg se razvila naša današnja kultura je činjenica da su se filozofija i religija razvijale uporedo i tri tisuće godina bile apriori dualistične. Religija, ali i neki idealistički nastrojeni filozofi još uvijek dijele stvarnost i čovjeka u dva svijeta, svijet materije i svijet ideja. Početci takvog uvjerenja izviru iz vremena nastajanja dualističke kozmologije, koja se razvijala slijedeći zakone metafizike i fizike. Mnogi i dan danas vjeruju u stare dogme i vjeruju u postojanje raja, ne tražeći njegovu spoznaju u sebi samome.
Ne spoznavši postojanje univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi, čovjek se stoljećima potvrđuje kroz prostor u kojem se nalazi.
Kako su se mjenjale definicije i razmišljanje o prostoru tako se mjenjao i čovjekov odnos prema njemu. Bliski nam prostor u kojem se događao i događa naš život bio je stoljećima shvaćan samo kao preduvjet za vječni život u imaginarnom beskraju iza svemira, obećanom raju za život bezgriješne besmrtne duše.
Filozofija mračnog srednjeg vijeka, je bila koljevka te podjele, a njeno opće priznavanje i prihvaćanje je stoljećima određivalo opće društveno ponašanje. Ignorancija, naučeno neznanje, je upravljalo ljudskim sudbinama, ljudskim zajednicama, državama, crkvom pa čak određivalo i način vladanja. Činilo se kao da će zemaljski prostor nestati iz ljudske spoznaje, jer ga je čovjek, živeći u strahu, samo kroz strah i spoznavao i ograničavao da bi dohvatio i spoznao onaj drugi obećani.
U vrijeme renesanse je suzbijeno "naučeno neznanje", čovjek je počeo slobodno misliti i ponovo vrednovati sebe, svoje tijelo i prostor u kojem je živio. Fizički, ovozemaljski prostor je postao beskonačan, izgubio je hijerarhisku podjelu srednjevjekovnog shvaćanja pa su se tako polako otvarala vrata svakodnevnom životu sa svim njegovim ljepotama.
Vraćajući se ponovo starogrčkoj mudrosti čovjek je postao svjestan svoje vrijednosti u zemaljskom prostoru. Fizički prostor se širio, a i religiozna shvaćanja su počela dobivati ljudskije oblike. Nestajala je inkvizicija i gasile se lomače.
Čovjek je umijećem svog razmišljanja osmislio prostor u kojem je živio, odredio mu dimenzije i tako je prostor postao je prikazljiv Euklidovom geometrijom. Planeta zemlja nije više bila ravna ploča i nije bila u središtu svijeta. Svemir je postao ponovo Platonova kugla harmonije i beskonačnosti, bez privilegiranog središnjeg mjesta. Čovjekov um je spoznao da je svemir jednak u svim svojim točkama. Revolucija prostora u renesansi je značila prelaz iz zatvorenog, hermetičkog svijeta u beskonačan, ali apsolutan univerzum.
Najveća promjena u spoznaji prostora se dogodila relativiziranjem prostora po Einsteinu. Ako je čovjek do tada negdje duboko u sebi i vjerovao u postojanje, iza nebeskog svoda, skrivenog raja, Einsteinovom teorijom je sve bilo relativizirano. Od tog trenutka čovjek mora svoj prostor sam osjetiti, spoznati i oblikovati. No ta je sloboda puna opterećenja, jer mu ne ostaje ništa do praznine tako relativiziranog prostora kojeg je Einstein zakrivio silom gravitacije i dodao mu dimenziju trajanja.
Dianoetika, umjeće razmišljanja je znanstvenike uvodila u čudesni svijet prirodnih zakona. Maštanjem i ljepotom svojih misli fizičari su ulazili sve dublje u bit materije i počeli pisati poetske tekstove o zakonima koje su počeli otkrivati. Tražeći objašnjenja za stvarna događanja u prirodi zaključili su da zakone iz kojih se ta događanja razvijaju nije moguće dokazivati već dobropoznatim zakonima klasične fizike koji su proizlazili iz do tada priznate trodimenzionalnosti prostora.
Višedimenzionalnost je prava stvarnost prirode mislili su znanstvenici i poznatim prirodnim zakonima počeli dodavati prirodnost i eleganciju treptaja novootkrivenih sve manjih čestica koje su im dokazivale postojanje energije i otkrivale svoje dimenzije. Einstein je taj princip dokazao ujedinjujući prostor i vrijeme u teoriju četveordimenzionalnosti. To otkriće je automatski povezalo i sve fizikalne jedinice kojima se služimo pri mjerenju prostora, vremena, energije i materije. Na koncu su prostor i vrijeme postali mjerljivi gibanjem čestica materije u odnosu na konstantu brzine svjetlosti.
Prostor je od tog trena prestao biti apsolutan i nepromjenjiv. Otkriveno vječno titranje najsitnijih čestica materije je pojam prostor pretvorilo u novi dinamički koncept, koji će se kasnije potvrditi i otkrivanjem širenja svemira.
Kvantni fizičari su pronalazili sve manje i manje čestice unutar atoma potvrđujući dinamiku struktura i potvrdu da nema čvrste živuće materije. Sve je samo neprekidno titranje čestica iz kojeg proizlazi energija koja oblikuje mikroprostor.
Poneseni saznanjima o živućoj materiji neurolozi proučavaju mikroprostore našeg mozga, ulaze sve dublje u sivu materiju i otkrivaju dinamiku naših neurona.
Sve to dokazuje dugogodišnju zabludu vjerovanja u statičnost i nepromjenjivost prostora. Prostor nije, on stalno nastaje i tako postaje vidljivi aspekt vječnog gibanja u prirodi.
Već se Platonova teorija spoznaje nije bazirala na spoznaji osjetilima, nego na apriornoj spoznaji, na čovjekovoj urođenoj svjesnoj spoznaji pod kojom je Platon podrazumijevao, osobnost, jednakost, različitost, suprotnost, određenost. Ti pojmovi su osnova dianoetike, umijeća razmišljanja, a zbog toga što su nepromjenjivi i trenutačna misao o tim pojmovima je nepromjenjiva. Nepromjenjivost, apriorna svijest, je značajka i bitnost univerzuma čovjekova uma. Ljepota, dobrota, jakost, jednakost, zdravlje, to samostvarajuće, vječno, neumiruće, božansko, je ujedno i savršeni svijet Platonovih ideja. Kod Platona tako vježbanje filozofskog razmišljanja postaje vježbanje osobne svjesne spoznaje, koju on tada naziva dušom. Po Platonu dianoetika, umijeće razmišljanja, oblikuje prostor u kojem se već u njegovo vrijeme nalazila duša.
Duša, to nematerijalno bogatsvo svakoga čovjeka, ima svoj prostor koji izrasta i iz treptanja njegovih misli i slično svemiru, se širi. Preuzevši Platonovu ideju mi danas taj uvijek nastajući i šireći prostor nazivamo univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Kako zamisliti taj prostor, na koji način si stvoriti njegovu ideokinetičku, misaonu sliku?
Platon je u svojoj filozofiji o prostoru njegovao izraz Choreosophia, sastavljen od dvije riječi: choros- kružnica i sophia- mudrost. Platon i njegovi učenici, kao nasljednici Pitagore, opsjednuti traženjem uzroka postojanja kružnice u prirodi i u životu, studiraju harmoniju njenog oblika, koju jedino mogu objasniti i dokazati čistom matematikom, jer u matematici susrećemo etiku spoznaje, koja je osnova etike svjesti.
Kružnica je simbol za skladnost i savršenstvo prostora, a ako joj dodamo dimenzije postaje kugla, najsavršenije geometrijsko tijelo. Umijećem razmišljanja ja svoj utjelovljeni um smještam u prozračnu kuglu i moja misaona slika postaje mali svemir, univerzum moga uma.
Misao postaje prava, čista misao tek onda kada smo spremni, odbaciti prijašnju koja se pokazala kao kriva. To je uvjet za međuljudsko komuniciranje i konačno razumjevanje. U tome se sastoji osnovna dianoetike i razvoja filozofije, misao koja osvješćuje dušu i pristaje na pravu istinu pa bila ona i drugačija od osobno spoznate. Ideja, moja zamisao o univerzumu umnoga u meni je postala misaona slika univerzuma misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i ostaje pohranjena u mom pamćenju i postaje svjedokom istinitosti tvrdnje da "duša" ima svoj prostor i da ja taj prostor umijećem razmišljanja i stvaram.
Ideja
Ideja ima dvostruko značenje. Ona je, kao prvo, misao, subjektivna ideja, a onda misao o predmetu, objektivna ideja. Možemo reći da Platonova ideja u sebi sadrži i bitak i njegovu vrijednost.Tako je ideja, apriorno usidrena, u čistoj misli o nepromjenjivom stanju predmeta i postaje njegova stvarna spoznaja. Platonova ideja je bez prostora i vremena, nepromjenjiva misao. Ona je idealna, nepromjenjiva stvarnost, a ne znanje o stvarnosti.
Idealna, idejom mišljena, stvarnost je jača, u svom postojanju, od materijalne, prolazne stvarnosti. Ona je kao matematička činjenica da su 2 plus 2= 4 ili konstantnost zbroja uglova u trokutu. Za Platona je kružnica sa svojim zakonima idealna i nepromjenjiva forma, iluzija prostora prave i jedine stvarnosti, oblik bez početka i kraja, veza između čovjeka i njegove prave stvarnosti.
Filozofski, danas i znanstveno spoznata činjenica, čovjekove nedjeljivosti od svemira stvara homologiju-istomislenost. Istomislenost je ključna misao platonske ideje prostora.
kugla, savršen oblik homogenosti
U srednjevjekovnoj filozofiji je, univerzum konačan, a sastoji se od nebeske sfere sa zemljom u njenom središtu. Iza te sfere je bilo božansko carstvo, vječni prostor vječnog postojanja. U tako shvaćenom univerzumu neme homologije, tu dolazi do privilegiranosti mjesta koji čovjek može ili smije zauzeti u prostoru.
Otkrićem heliocentričnog univerzuma se pojavljuje fizikalni prostor koji je neograničen i iza kojeg više nije bilo mjesta za još neki nevidljivi, zamišljeni prostor. No tako shvaćen prostor je bio apsolutan i podlijegao zakonima klasične fizike iz kojih je proizašla mehanika i mehanističko spoznavanje svijeta.
Otac tog mehanističkog spoznavanja svijeta Deskartes dijeli realnost na dvije, potpuno različite, kategorije: kategoriju materijalnog i kategoriju duševnog. On time ostavlja mogućnost postojanja duševnog realiteta.
Izreka :" Cogito, ergo sum"- , nije usidrila realitet u fizikalni prostor, nego u nematerijalni svijet misli. Polazeći, kao Pitagora i Platon od modela matematičkog razmišljanja, Descartes počinje dvoumiti nad svime što je naučio, pa i nad svojim osobnim mislima. To dvumljenje ga povlači sa periferije, kao neka vrsta spirale u središte razmišljanja, u kojem on postaje mislioc. Pravi mislioc dvoumi, nije siguran, on se pita i odgovara sam, traži istinu i tako postoji. Deskartes je već onda upozoravao čovjeka na važnost dianoetike, umijeća razmišljanja.
Descartesova poznata izreka u kojoj on potvrđuje realitet misonog svijeta u izvornom obliku znači:"Ja dvoumim, ja mislim, ja postojim."
Mislim, dakle postojim, u kojem riječ "dakle" dobija težinu. To je vječno čuđenje u njemu, intuicija koja ga je navela da zaključi da jedino razmišljajući on stvarno i postoji. Tako je za njega svijet u kojem živi pasivan svijet jer u njemu po njegovom mišljenju nema spontanih pomaka. Ljudsko tijelo je za njega isto tako čista materija, čiji prostor šire samo vanjski pokreti. Tijelo, kao i vanjski prirodni prostor u kojem tijelo živi, pripada mehanističkim zakonima i on to naziva res ekstensa. Ljudska duša nastaje misonim putem, on je priznaje njeno postojanje i naziva je res cogitans. Iz takovog razmišljanja je proizašao radikalni dualizam koji još uvijek ima utjecaja na naše shvaćanje svijeta i prostora.
Problem povezivanja prostora tijela i duše, koji Deskartes nije uspio riješiti, je za njegovog suvremenika Spinozu bio jednostavan. Spinoza je polazio u svom razmišljanju od tvari unutar koje je pronašao moduse sa dva različita atributa, tjelesni i duševni. Spinoza je tako ujedinio prostor tijela i duše i tako omogućio Antoniu Damasiu da otkrije Descartesovu zabludu i poveže misao s osjećajima i sjedini ih s tijelom.
Renesansa je stvorila apsolutni prostor u kojem je svatko pronašao svoje mjesto i počeo slobodno živjeti.
No filozofi prostora su tražili dalje, nezadovoljni objašnjenjem njihove misli su se razvijale i tražile istinu.
Prva Kantova teza kaže: prostora nema. U svakom slučaju ne onako kao što ima predmeta. Stvari koje susrećemo bez sumnje su prostorne; jednako smo tako prostorni i mi, ali taj
prostor nije uopće nešto svjetski-objektivno, nego nešto ljudski-subjektivno, nešto što je vezano uz naš način predočavanja, kojem pripada, pače iz njega proizlazi.
Filozofi i fizičari danas tvrde da je prostor naše misaono postignuće, dok sposobnost orijentiranja u konkretnom prostoru zahvaljujemo tijelu. Misao je ideja, a tijelo ključ za spoznaju konkretnog prostora.
Možemo reći, da je danas prostor srednjevjekovnog raja, ustvari naša svjesna spoznaje samoga sebe.
Platon danas
Apriornost postojanja, te svjesna spoznaja stvarnosti, njegovi ljudi iz špilje, koji promatraju samo sjene prave stvarnosti, najbolji su primjer za danas još uvijek neobjašnjenu stvarnu spoznaju prostora. Potrebno je u noći bez mjeseca doživljavati nemogućnost vidne spoznaje prostora i njegove beskonačnosti, ali u isto vrijeme i mogućnost misaone spoznaje njegove stvarnosti.
"Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost zvjezdanog neba" je odgovarajuća Popperova formulacija za daljnje razmišljanje o mogućnosti svjesne spoznaje prostora. U istom trenu dok gledamo tu beskonačnost svemira, za nas još uvijek punog tajni, vjerujemo da će čovječji um te tajne i otkriti. Ali istina je da smo mi isto kao i Platonovi ljudi iz špilje, žrtve osobne iluzije stvarnosti u kojoj živimo.
"Da su stvari ono što mi u njima vidimo, bila bi sva istraživanja o njima, unutar znanosti, nepotrebna." Peter Sloterdijk "Kritika ciničnog uma"
Ali one to nisu i mi dalje nastavljamo tražiti rješenje uzajamnog djelovanja naše spoznaje i svijeta u kojem živimo.
"Riječi, riječi , riječi- imenice samo zatrepere i tisućljeća otpadaju iz njihova leta."
Gottfried Benn, "Epilog und lyrisches Ich"
Apriorna, urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija našu stvarnost. Naučimo li misliti prostor, on nastaje u nama i postaje naša stvarnost. Prostor to smo mi i naša veza sa stvarnosti.
Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa prostorom koji nastaje, u nama samima, tada će i univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama postati dio tog unutrašnjeg i samo našeg prostora. Tek sjedinjenjem svijesti i samosvjesti naše postojenje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utječemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta.
Prostor, geometrija našeg tijela i pokreta su nedjeljivi. Tijelo je pokret i svojim postojanjem u svemiru, svojom svijesnom spoznajom trena u kojem postoji, stvara geometrijsku sliku svoje sfere u kojoj, samim sobom, proizvodi i pojačava energiju koja postaje svjesni aspekt spoznaje.Tu činjenicu ne možemo spontano doživjeti, ali možemo naučiti misliti pokret kao dio naše apriorne svjesti.
Pokretom se uči, dakle pokretom možemo trenirati naša osjetila duboke senzibilnosti i preko njih stvarati ideokinetičke, misaone slike, ideju prostora u nama i neposredno oko nas.
Prostor se ne može vidjeti niti čuti, nemožemo ga dotaknuti ni udahnuti, ali ga možemo stvarati, oblikovati, i naučiti misliti prostor, ako naučimo misliti pokretom.
Danas, ako to sami ne dozvolimo, više nebi smjelo biti nepoznatog, stranog prostora. Mi svakim trenutkom stvaramo novi koncept prostor- vremena u dimenziji našega umijeća i jedino tako možemo doživjeti vječno trojstvo svakodnevice, osjetiti vezu između univerzuma našega uma, svih naših "ja", tijela i svijeta u kojem postojimo. Um je taj, kojim oblikujemo i širimo prostor, spoznajemo njegove i naše dimenzije. Ja pokušavam mojim novim konceptom "Manu propria kineziterapija" sjediniti um, tjelo i pokret i ostvariti svjesnu spoznaju četvrte dimenzije, osobnog prostor- vremena.
Prostor-vrijeme- energija i univerzum našeg uma
Ova tri osnovna pojma određuju i objašnjavaju prirodu i njene zakone. Fizička stvarnost je nekada bila određena prostorno, vremenski i materijalno. U antičko doba su prostor i vrijeme bili odvojeno tumačeni, a materija je bila čvrsta i postojana, u moderno doba su ti pojmovi stopljeni jedan u drugi i postali su osnovom našeg postojanja.
"Prostor", koji mi još uvijek tražimo na ulici, na morskoj obali, u dnevnoj sobi je pojam, koji dijelimo u mnogobrojne podpojmove, ali taj pojam uvijek sadrži u sebi i dimenziju vremena kao trajanja, što sve opet pretvara u energiju spoznaje, energiju uma, u svjest :
- Prostor- vrijeme doživljaja
- Prostor- vrijeme osjećaja
- Prostor- vrijeme osjetila
- Prostor- vrijeme pokreta
- Prostor- vrijeme tijela
- Prostor- vrijeme univerzuma uma
- Prostor- vrijeme akcije
- Prostor- vrijeme fenomena, ideja i iluzija
- Prostor- vrijeme materijalnih predmeta
- Prostor- vrijeme matematičke etike
- Prostor- vrijeme dianoetike
Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama je prostor naše svijesti, titrajuća manifestacija naše bioenergije, oblikovana u ideokinetičke slike je naša jedina stvarnost. U tom prostoru srećemo sebe sama i svijet oko sebe, naš utjelovljeni um ga umijećem razmišljanja stvara, oblikuje i sjedinjuje sa anima mundi, svjesti svemira.
Zaključili smo da se harmonija, onoga što u svakodnevici nazivamo prostor, skriva u geometrijskom obliku kružnice. Dianoetikom, umijećem razmišljanja, možemo prostor našega tijela pretvriti u kružnicu, a kružnicu onda možemo kvadrirati našim pokretima, kao što je to učinio Leonardo da Vinci na svojoj skici. http://zlatni-rez.blogspot.com/
Pokretima mi ostvarujemo geometriju našega tijela. Da imamo svojstvo kojim bi mogli promatrati pokret pri njegovom stvaranju prostora, spoznali bi da pokret nikad nije linearan, nego spiralno valan, a da je prostor u svom nastajanju stvarno zaobljen pa tako i harmoničan.
Tako možemo dalje objašnjavati ono što bi trebali svjesno spoznati i označiti kao unutarnju svijest o osobnom trentku, dimenziji prostor - vrijeme, o vlastitom sada.
4- D samopoimanje, 4- D samomobilizacija i manu propria pokret
Svaka prostorna jedinica posjeduje uvijek dva pola, koji se međusobno nadopunjuju. Taj fenomen srećemo svugdje u prirodi. Kinezi su to nazvali yin i yang. Magnetsko polje sa sjevernim i južnim polom, električno polje sa minus i plus polom, stvaranje oblaka sa ciklonom i anticiklonom, atomi sa protonima i elektronima.
Po tom principu nastaje dinamika. Polovi djeluju uzajamno jedan na drugoga čineći cjelinu.
Oni djeluju jedan protiv drugoga ili prelaze jedan u drugoga.
Ako taj dinamički proces uporedimo sa koordinacijom ljudskog pokreta i geometrijom njegova tijela, onda bi taj bipolarni karakter dinamike pokreta trebali razumijeti kao bitnu karakteristiku djelovanja našeg sustava za pokretanje.
Takozvani pokret "opozicije", uvjetuje, unutar trodimenzionalnog prostora, uvijek istovremeno pokret suprotne strane. Primjer za to je pokret hvatanja između palca šake i malog prsta. Spoznavajući prostor koji pri tom pokretu nastaje trebali si stvoriti ideokinetičku misaonu sliku kugle koju stvara naš dlan pri tom pokretu. Svjesnim 4- D samopimanjem tog pokreta mi ga pretvaramo 4- D samomobilizaciju i spoznavši njegovo trajanje spoznajemo i njegovu četvrtu dimenziju, prostor- vrijeme.
Takozvani pokret "transformacije" uvjetuje, unutar trodimenzionalnog prostora, uvijek prelaz u suprotan pokret. Primjer za transformaciju je pokret unutar prostora lakatnog zgloba kod savijanja i ispružanja ruke. Trajanje svakog pokreta je njegova četvrta dimenzija.
Dianoetika nas uvodi u čudesni svijet naših ideokinetičkih, misaonih slika o kružnici i mi tada možemo kružnici dodati dimenzije, pretvoriti je u kuglu u kojoj pokret uistinu postaje četverodimenzionalan.
4- D samopoimanje me je uvelo u spoznaju geometrije moga tijela. U kugli moga tijela vlada unutarnja dinamička ravnoteža, što rezultira harmonijom svih moji fizičkih i duševnih stanja.
Misaonim putovanjem tijelom mi se tada susrećemo s prostornim, misaonim slikama manjig kugli u koje možemo smještati glavu i vrat, ramena s rukama, kralježnicu i prsni koš, zdjelicu i kukove s nogama. Tako misleći dalje svaki zglob postaje harmonična kugla u kojoj djeluje dinamična ravnoteža iz koje pokret u svojoj spiralnoj dinamici stvara nove kugle i uspostavlja vanjsku harmoniju prostora, a time i harmoniju s univerzumom.
4- D samopoimanje je put ka ostvarenju svijesti o geometriji tijela, a 4- D samomobilizacijom spoznajemo da tu geometriju mi sami stvaramo. U mom konceptu "Manu propria kineziterapija" je umijeće razmišljanja vježbanje u stvaranju misaonih, geometrijskih, slika iz kojih onda sam od sebe proizlazi "manu propria pokret".
Pri stvaranju misaonih slika, bi trebali oponašati prirodu i slijediti utjecaje fizikalnih pojava u njoj, kao što su: pokret, snaga i energija. Trebali bi misaono tragati za stanjima i zbivanjima koji omogućuju konkretne zapise u sjećanju i zahtijevaju dinamičnu gestu, da bi se sve prirodne mijene doista očitovale u obliku misaonih slika. Stvarnost tog, virtualnog svijeta pokreta, mora u svojoj interpretaciji, dobiti izgled zaustavljanja u trenutku. Četvrta dimenzija tako dobija razinu egzistencijalnog, nezamjenjiviog i neizbježnog postojanja.
Mišljenje pokretom nije čvrsta forma, nego put koji oblikuje naša unutarnja dinamika. Naše tijelo je živuća tvar, a gibanje nije prolazno stanje tvari, koja pod utjecajem sile ostavlja za sobom imaginarnu putanju. Gibanje je jedina stvarnost našega tijela, stanje koje se mjenja iz trenutka u trenutak, pa tako, misleći pokret, materijaliziramo unutarnju energiju i činimo ju spoznatljivom.
Ekspresija pokreta, ostavlja jasan, neisprekidan vidljivi trag harmonije. Pokret, svojim konačnim oblikom postaje prostor, struktura, u kojoj susrećemo sebe i spoznajemo svijet. Dianoetika, umijeće razmišljanja nas uvodi u svijet ideokinetičkih misaonih slika, koje postaju putokaz kroz labirint geometrijskih i organskih struktura i uvjet za razvoj umijeća svakodnevnog pokreta.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen