Mittwoch, 12. März 2008

Dianoetika, emocije i osjećaji


San odsanjan pred umjetnikovom slikom.


Don Kihote, Dulcinea i vjetrenjače duše moje
daruju mi ovom slikom željena leptirova krila
u meni treperi snaga pišćeva uma i slikareve boje
miluju me kao umjetnosti već znana mekana svila
Jašem svijetom servantesova uma, čujem sudbine glas
vjetrom plovim ravnicama, srcem dodirujem mirisavo cvije
ćezagrlajjem neba, u zvijezdanom sjaju pronalazim spas
i osjećam, vjetar je vitez uma i sneni jahač životne sreće
Osjetih tu snagu davno umom, srcem je osjećam sada
cijeli život slijedih viteza tog snenog, kao vječno vjerna pratnja
uzdizao me je do visina gdje se kriju samo ljubav i nadai
tako osjetih da nestaje ono što srcem nazivala sam patnja
Viteže moj dragi, dotaknuh srcem vjetrenjače duše tvoje
spoznah nesreća i bol su tek stanja što duša je snila
uzdrhtala, sretna kradem srcu nepovjerenja boje
i sve u meni postaje lepršavost leptirovih krila.




U potrazi za Spinozom





Antonio Damasio u svojoj knjizi "Tražeći Spinozu" piše da emocije i osjećaji nisu nedjelotvorni ostaci naše evolucije, nego neophodnosti bitne za naš opstanak bez kojih bi život postao nemoguć.


Emocije i osjećaji su za mene bile riječi istog značenja. Isčitavala sam knjigu i shvatila da se iza Damasiove upotrebe tih "istih"riječi krije nešto više od etimologije.

Teorija dianoetike me uvodi u svoj čudesni svijet umijeća razmišljanja.


Pokušavam razumjeti Damasiove misli i spoznajem da te dvije riječi za njega imaju različite funkcije i neurobiološku pripadnost. Zašto je to tako?


U mikrosvijetu ljudskog bitka, promatrajući na ekranu skenera strukture nastajanja emocija i osjećaja i reakcija na njih može ih se razlikovati već u fazama njihovog nastajanja. Na neurološkim kartama mozga postaje vidljivo da emocije pripadaju tijelu, a osjećaji univerzumu misaono- osjećajnog u nama. Zbog boljeg razumjevanja procesa ljudske samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, zbog prihvatanja dimenzije prostor- vremena mi toj svojoj samosjetilnosti i samoosjećajnosti moramo odrediti početak, tijek i kraj njihovog nastajanja u nama.
Razmišljajući, moje misli postaju uistinu moji osjećaji i ja polako razumjevam Damasia i stavljam emocije na početak mog misaonog procesa, a njihova djelovanja ubrajam u arhaične reflekse i povezujem ih sa tijelom. Osjećaji, koji nastaju u meni umijećem razmišljanja, sjedinjujem s procesima u univerzumu misaono- osjećajnog u meni, pa ih povezujem s mojim duševnim stanjima.
Ta podjela je osnovna teza Damasiovih razmišljanja i središnja tema njegovih znanstvenih radova. Slijedeći Damasiove misli ja analiziram nastajanje emocije i njen preobražaj u osjećaj te spoznajem reakcije moga tijela na njih. Čitam dalje i Damasiove misli prelaze u moj doživljaj pročitanog. Odjednom razumijem da Damasio na koncu ponovo emocije i osjećaje sjedinjuje s tijelom i umom i vraća čovjeku, kao jedno od bitnih svojstva njegovog postojanja, njegovu emocionalnost, kako on naziva sjedinjenje samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
Davno poznate činjenice koje nam objašnjavaju da senzomotoričke regije ljudskog mozga dobivaju bez pauze, putem krvi ili živaca kemijske i električne podražaje mi sada postaju jasnije i razumljivije. Te podražaje mozak prerađuje u regijama u koje stižu i tako nastaju neurološke karte, na kojima su vjerodostojno ocrtane funkcije i stanja tijela. Ono, što Damasio naziva emocijama, nastaje u našoj podsvjesti, a rekcije na to proizlaze iz onog dijela mozga gdje se razvijaju naše navike. Tek svjesno usmjerenom emocionalnom inteligencijom ja sam u stanju razlikovati vrste podražaja. Tada osjećam razliku između emocija koje nastaju neugodnim podražajem i izazivaju spontane reakcija tijela koje brane tijelo od neugodnih vanjskih podražaja od osjećaja koji izrastaju iz podražaja koji prouzrokuju ugodu u tijelu i pohranjuju se kao lijepo sjećanje u univerzumu moga uma.
Emocije uzrokuju povlačenje ruke od vatre ili makinalno zatvaranje očiju pri jakom svjetlu. Osjećaji su već svojstvom i nastajanjem drugačiji. Njih stvara mozak pošto je, emocionalno ocijenjene, unutarnje i vanjske podražaje preveo na jezik metasvijeta, moje svjesne spoznaje.


Zahvaljujući besprijekornom djelovanju našega mozga, iz njegovih neurona izrastaju procesi koji našu emocionalnu energiju preobražavaju u misao o podražaju i reakciju našega tijela na njega. Ta rekacija je energija koja se kao ideokinetčka misaona slika pohranjuje u našem pamćenju. Tom pokretnom slikom kasnije možemo svjesno upravljati, možemo joj mjenjati dimenzije, mjenjati joj oblik i koristiti se njome u istim ili sličnim situacijama. Misao je tako postala svjesno spoznati osjećaj. S osjećajima koji izrastaju iz tih procesa mi odlučujemo, a samo donošenje svjesne odluke je proces koji zahtjeva veliku dozu diferenciranosti, fleksibilnosti i kreativiteta.
Dianoetika, umijeće razmišljanja o duševnim stanjima u kojima osjećaji ožive, me odvodi u novorazvijajuću filozofiju koja povezuje procese tijela, mozga i univerzuma uma u disciplini koju nazivamo fenomenologija. Misli Spinose, Desacartesa, Hegela, Kanta, Huserla, Merleau- Pontya, Sartrea i Schmitza se sjedinjuju novonastajućim teorijama neuroloških, bioloških i fizikalnih znanosti. Sjedinjavanje misli proizašlih iz najvećih umova prošlih stoljeća me uvodi u svijet prirodnih znanosti, koje su područje ljudske osjetilnosti stoljećima zapostavljale.
Damasio nam umijećem razmišljanja otkriva kako iz emocija nastaju osjećaji, nabraja filtere i mehanizme u našem mozgu koji pri tim procesima djeluju, te nas na koncu uvjerava da možemo svjesno utjecati na razvoj tih procesa i što je najvažnije, naglašava da možemo njima svjesno upravljati. Pozivajući se na Spinozu, zaključuje da su tijelo i duša paralelna svojstva jedne te iste supstance.
Kada Spinoza kaže "Ljubav nije ništa drugo nego ugoda, praćena idejom vanjskog podražaja" ili
"Predmet ideje, koju ljudska svjest smisli, je tijelo" tada on točno razlikuje proces osjećaja od procesa spoznavanja objekta koji taj osjećaj uvjetuje. Sam osjećaj ugode je jedan proces, objekt koji izaziva ugodu uvjetuje nastajanje drugog procesa, a reakcija tijela na djelovanje procesa iz kojeg izrasta ugoda je treći proces.


Ta tri procesa se odvijaju paralelno u odvojenim djelovima tijela i univerzuma našega uma. Oni se na koncu isprepliću i sjedinjuju u svjesnoj spoznaji jednog od oblika naših duševnih stanja. Izgled tijelo i oblik i način naših pokreta su pri tome ogledalo u kojem se zrcali naše trenutačno duševno stanje.
Upotrebljavajući pojam afekt, mislimo na vrlo jaki emocionalni izraz, koji nastaje trenutačno, kratko traje, ali u jednom trenutku gotovo potpuno zavlada našom svijesti. To je obično stanje razjarenosti, stanje u kojem naše agresivno osjećajno neznanje nadvalada smireno misaono znanje i spada u kategoriju takozvane negativne emocionalne energije koja se može ukrotiti, ako uključimo za nas pozitivno spoznate i zapamćene osjećaje. Na taj način stvaramo pozitivnu emotivnu energiju, koja onda emociju pretvara u ugodan osjećaj koji pamtimo.


Ono što smo godinama učili, racionalno misliti i racionalno djelovati na afektna stanja, racionalno krotiti emocionalne ispade, danas se dokazuje kao krivo, jer svjesno prigušena, nedovoljno spoznata negativna emocija, ostaje zatomljena u našoj podsvijesti kao negativna emocionalna energija.
Tu negativnu emocionalnu energiju je Jung nazvao arhetip kolektivnog podsvjesnog stanja. To je onaj dio naše podsvjesti koji reagira prije nego smo uspjeli razviti misao ili donijeti odluku, to je ono "se" koje nas nesvijesno često prati cijeli život. Taj dio naše podsvijesti psiholozi i psihijatri danas nazivaju mentalne strukture i ubrajaju u prirodne mehanizme koji zauzimaju djelove našeg mozga i odgovorni su za često neželjene paralelne manifestacije tijela i duše.

Znanstvenici danas dolaze do zaključka, da su emocije uvijek u fazi nastajanja ispred osjećaja.
Jednostavno biološko objašnjenje ove tvrdnje leži u tome da je evolucija kod čovjeka, prvo stvorila emocije kao jednostavne reakcije obrane i održanja vrste. Priroda je, puno prije nego što se kod živih bića razvila kreativna inteligencija, štitila život kao nešto vrlo vrijedno. Emocionalna inteligencija, kao obrana organizma, postoji od samog početka u svim živim bićima, a svijesnost samog osjećaja za opasnosti, se razvila kasnije i mi ju posjedujemo, ali ne spoznavajući vezu između emocionalne i kreativne inteligencije, ne spoznavajući potrebu njihovog zajedničkog funkcioniranja, mi tu sposobnost premalo koristimo.
Danas, svjesno se koristeći djelovanjem mozga, čovjek može spoznati emociju, odrediti da li je pozitivna ili negativna. Spoznavajući postojanje i djelovanje univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi čovjek može svjesno reagirati, pa urođenom mu kreativnom inteligencijom može usmjeriti svoju emocionalnu energiju u pravi i puni osjećaj. Tako usmjerena energija tada postaje skulptorom pokreta, a takav pokret oblikuje dalje držanje tijela, koje postaje izrazom čovjekovog trenutačnog duševnog stanja. Svjesnom spoznajom puteva svoje emocionalne energije budimo u sebi emocionalnu inteligenciju i inteligenciju tijela koje u zajedništvu sa kreativnom inteligencijom svaki pokret pretvaraju u osobno umijeće.

Pokret izrastao iz izvora pozitivne emocionalne energije je lijep i postaje, slično prirodnom valu, tijek rijeke, slobodan u prostor- vremenu univerzuma, vječan u njegovom ritmu, a time i naše umijeće.

Idealna figura takvog pokreta je statua grčkog boga vjetra. U mudroj spoznaji da niti jedan pokret ne djeluje stvarno, kada u nama ne budi osjećaj daljnjeg kretanja, skulptor je figuru boga postavio tako, da izgleda kao da njegova stopala počivaju na vjetru i time kod promatrača izazazivaju osjećaj neprestanog kretanja. Bog postaje pokret sam, vjetar u prostoru, vjetar sam.

Vratimo se u svakodnevni život. Tu nema i nesmije biti odvojenosti između univerzuma našega uma i tijela. Spoznavši to jedinstvo postaje nam jasno da nije važno znati koji procesi i koje supstance svojim umreženim radom ostvaruju našu emocionalnost. No jedna činjenica je važna da bi stvarno svrsishodno funkcionirali u svakodnevnom životu, to je svjesna spoznaja tijeka i oblika emocionalne energije. Da bi osjetili razliku i spoznali tijek energije moramo se pozabaviti probuđenim osjećajem i pokušati ga samom sebi opisati. Pri tome nije važan uzrok koji taj osjećaj izaziva u nama, nego je važno samo ono što osjećamo.


4- D, četverodimenzionalno samopoimanje je metoda kojom sam uspjela spoznati i razlikovati osjećaje u sebi. To je jedna od metoda na kojima ja radim da bih osmislila nastajanje i razvoj manu propria pokreta kod mojih pacijenata.


http://manu-propria-terapija.blogspot.com/


4- D samopoimanje


Zamislimo li da ležimo na plaži, zatvorenih očiju i opušteni se predajemo suncu, pjesku, zvukovima vjetra i morskih valova, mirisima mediteranskih trava i čempresa. Šta osjećamo u tom trenutku? Sigurno ne dosadu, iako se baš ništa ne događa. Osjećamo potpunu ugodu u tijelu. Od čega se sastoji ta ugoda ili drugačije, šta je to ugodno za nas? Je li to toplina kože koja se prenosi u dubinu do mišića koji se opuštaju tako da možemo osjećati svaki i najmanji pokret zglobova. Tijelo kao da je izgubilo težinu, pa iako ležimo naizgled nepokretno tijelo lebdi slično percu, bez imalo otpora, bez bolova, bez bilo kakvih problema. Mi dišemo jednolično u sinhroniziranom ritmu našeg srca i krvi. Tako opuštenima nam se čini da smo puni energije za pokret, ali ostajemo ležati u zagrljaju topline i mješavine ugodnih misli. To je stanje duševne i tjelesne opuštenost, stanje puno doživljavanja tijela u cijeloj njegovoj nagosti. Ugoda koju tako doživljavamo je difuzno raširena u cijelom tijelu, ne postoji određeno mjesto gdje bi ju smjestili. Taj osjećaj ugode je pozitivna senzualna energija, koja hrani cijelo tijelo. Pokušamo li u tom trenutku misli usmjeriti na nešto drugo tada spoznajemo da je i naša svijest puna pozitivnih misli koje ponovo u nama izazivaju valove novih pozitivnih osjećaja.
U laboratoriju je dokazano da neugodni osjećaji, tuga, bjes, ljutnja i bol, usporavaju tok misli, blokiraju kontinuirani tijek energije njihovog nastajanja i širenja. Zbog toga treba naučiti njegovati ugodu osjećaja pri misaonom poniranju u svoje tijelo. Misao nastala na izvoru pozitivne energije tako postaje snagom našeg postojanja. Pored svjesne spoznaje tijela, postoji svjesna spoznaja misli koje proizlaze iz tjelesnog osjećaja. Kada uspijemo kontrolirati tako nastale misli, možemo ih ubrzavati i usporavati ovisno o osjećaju koji pri tome sami stvaramo.
Jezgru svakog spoznatog osjećaja čini ljudsko tijelo, koje se sastoji od različitih struktura i dijelova. Svaka od tih struktura i dijelova tijela je stalno ucrtana u kartama mozga, a svjesna spoznaja tih struktura, stanje u kojima se one trenutačno nalaze, je kakvoća osjećaja. Tako su na primjer napeti mišići drugačije ucrtani u kartama mozga od opuštenih. Svjesni te činjenice mi možemo 4- D samopoimanjem svijesno spoznati osjećaj o napetosti, da bi ga mogli svijesno 4- d samomobilizacijom pretvarati u opuštenost mišića.


Drugi primjer za svjesnu spoznaju osjećaja je bol.


Mozak prosijava signale koji se ocrtavaju u njegovim kartama i propušta samo one koje smatra važnima. U nekim stresnim situacijama mozak iz karata spoznaje odstranjuje signale za osjećaj boli. Taj fenomen se najlakše da objasniti evolucionim razvojem. U situacijama kada je čovjek morao bježati pred opasnosti nije bilo primjereno da osjeća bol koja bi ga kočila u bjegu. Naučnim istraživanjem je otkrivena tajna tog fenomena. U jednom dijelu mozga postoji nešto kao filter koji u izvanrednim emocionalnim situacijama ne propušta signale bola. Na taj način nastaju u mozgu nevjerodostojne neurološke karte u kojima nedostaje osjećaj za spoznaju boli iako je u tijelu došlo do povrede struktura. Taj proces se može objasniti slično procesu koji nastaje u tijelu pri uzimanju aspirina protiv bolova. Razlika je u tome što se taj proces događa unutar samoga mozga bez pomoći izvana.


Najčešći primjeri za taj fenomen su kod glumaca koji u momentu izlaska pred publiku ne osjećaju više bol. Nešto slično se događa, u sportu ili u euforiji rata pri ranjavanju. Tada tijelo prirodnim putem proizvodi opijate i morfijum koji djeluju jedno izvjesno vrijeme. Da nam evolucija nije poklonila taj dobronamjerni fenomen mi vjerovatno ne bi dolazili na svijet porođajnim mukama, nego bi došlo do drugog načina produžavanja vrste. Taj urođeni mehanizam, ako se na njega svjesno djeluje, pomaže čovjeku pri zaboravu bolnih iskustava.
Samoosjetilnošću, svjesnom spoznajom emocija u sebi, mi upravljamo tijelom i njegovim funkcijama, usmjeravamo emocionalnu energiju, pretvaramo je u kinetičku, te budimo zatomljene stvaralačke mogućnosti.

Tada pokretom vlada kozmološki impuls koji postaje prepoznatljiv kada se svjesnim osjećajem spoznato tijelo stvarno spoji s prostorom. Tada više nema prepreka niti granica, nema otpora niti napetosti, ostaje lakoća i ljepota forme, pokret kao vidljivi aspekt prostora, unutarnjeg i vanjskog, ujedinjeni zauvjek osjećajem beskrajne slobode i vječnog širenja. Slično dionizijskoj opijenosti, tijelo postaje čisti osjećaj, cjelina oslobođena svih manjkavosti i sitničavosti, cjelina u novo spoznatim dimenzijama. Stvaranjem misaonih slika tijela i pokreta mi svjesno ulazimo u svijet naše emocionalnosti i otvaramo vrata istinske samospoznaje.

Keine Kommentare: