Dianoetika i zrcaljenje zrcalnih ćelija

“…zrcalni neuroni će napraviti za psihologiju, što je DNA napravila za biologiju:
pružit će zajednički okvir, i pomoći će u objašnjavanju čitavog niza umnih
sposobnosti, koje su do sada ostale tajanstvene i nedostupne pokusima. Oni su
veliki korak naprijed u evoluciji mozga primata.” V.S. Ramachandran

Starogrčki filozof Demokrit je smatrao da iza čovjekove spoznate "stvarnosti", iza onoga što možemo vidjeti, čuti, omirisati ili opipati, iza onoga čije nam postojanje tako jasno i neporecivo svjedoče naša vanjska osjetila, postoji još jedna istinska stvarnost. U onom vremenu o tom "stvarnom svijetu" nije bilo nikakvih svjedočanstva izvan Demokritova uma koji je naslućivao da se u našem mozgu događa puno više od samog preslikavanja svijeta u kojem živimo. On je već onda smatrao da vanjska osjetila omogućavaju samo mračnu spoznaju, kako je on nazvao osjetilnost, a istinska spoznaja, osjećajnost nastaje tek razmišljanjem o osjetilnom.
Tisućljeća kasnije je neurofiziolog Antonio Damasio u svojoj knjizi "U potrazi za Spinozom" potvrdio istinitost tog razmišljanja, objašnjavajući razliku između osjeta i osjećaja. Damasio naziva misao materijalizirani osjećaj.

Dianoetika, umjeće razmišljanja je sposobnost kojom osjećaje možemo oblikovati u ideokinetičke, misaone slike, nazvati ih imenom, i pohranjivati u zrcalnoj galeriji našeg pamćenja. Misaonim mimohodom svaki zapamćeni osjećaj će nam se smješiti iz jednog ogledala i prisjećati nas na trenutak u kojem smo ga spoznali.
"Odraz je strujanje likova, slika, idola s objektivnih predmeta u osjetila. Riječ kojom označavamo predmet ili neki čin je njihova sjena." tvrdio je Demokrit i tako prvi govorio o teoriji odraza, zrcalnoj teoriji.
Demokritova predodžba o zrcalnoj teoriji stvarnosti je danas dokazana neuroznanstvena činjenica. Priroda našim sluhom sluša, njuhom miriše, očima, u nama samima, gleda samu sebe. Mi nebi bili u stanju osjetiti vanjski podražaj, doživjeti ugođaj da se u našim zrcalnim neuronima oni ne odražavaju kao naše misaone slike i ne potiču naše misli na stvaranje simbola o njima koje posredstvom središt za govor pretvaramo u izgovorene riječi.
U mozgu su pronađeni neuroni u kojima se doista zrcali stvarnost. Dok mi gledamo, slušamo, mirišemo ili osjećamo kožom u središtu za vid u mozgu nastaju odrazi tog viđenog čuvenog, mirisanog. Kao u svijetu zrcala to viđeno, čuveno i misano se ogledava i u središtu za govor. Posrednik tog zrcaljenja je naša misao koja, u mozak pristigle, osjete pretvara u istinsku, racionalnu i smišljenu spoznaju.

Zrcaljenje je proces s kojim se susrećemo svakodnevno u životu. Već ujutro, kada upalimo svijetlo u kupaoni mi se ugledamo u ogledalu, pri danjem svijetlu se naš lik ogledava u izlozima radnji pored kojih prolazimo. Kada stojimo na obali jezera mi primjećujemo zrcaljenje prirode na njegovoj površini, vidimo svoj lik u sunčanim naočalama osobe s kojom razgovaramo, u stanju smo prepoznati lik drugoga ozrcaljenog u ogledalu. Uzrok tom fenomenu je refleksija svjetlosti od nas, drugih osoba, prirode i predmeta u staklo ili vodu. Zrcaljenje u našim glavama se događa refleksijom naših misli, dakle naša misao izaziva titranje neurona u mozgu i postaje naše unutarnje svijetlo.
Kada pišem o središtu za govor, tada mislim na titranje neurona u njemu koje, izazvano našom misli, odaje svoju djelotvornost i u vremenu kada mi šutimo. U tom središtu se zrcali viđeno, slušano i mirisano u obliku imena, a izgovorena riječ o osjetima postaje sjenom predmeta, zvuka ili mirisa, subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Bez naše misli o događanjima i događajima oko nas oni za nas nebi niti postojali. Ta misao je ponekad za nas i nespoznatljiva.
Svakodnevica nam to dokazuje. Dogodi se prije nego smo toga postali svjesni, da mi odgovaramo na osmjeh osmjehom, zijevnemo kada netko drugi zijevne ili spontano otvaramo usta dok žličicom hranimo maleno dijete. Prema tome u našem mozgu se događa puno više od same svjesti o situaciji u kojoj smo se našli, u njemu dolazi uistinu do zrcaljenja tih situacija i naš mozak nas titrajima svojih neurona, potiče da činimo upravo ono što je netko drugi pored nas učinio. U našoj glavi se javljaju isti titraji kao i u glavi onih s kojima razgovaramo ili koje promatramo. To svojstvo našega mozga često nesvjesno koristimo u svakodnevnom životu imitirajući pokrete ljudi koji nam se dopadaju, oponašajući njihove geste, prihvaćajući njihovo držanje tijela.
Često, nesvjesno, projiciramo u sebe i neke štetne ili bar nekorisne spoznaje. Misaona slika koju smo nesvjesno arhivirali u svojim unutarnjim zrcalima nam često odmaže pri svakodnevnim pokretima.
Kada sam bila mala djevojčica u našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom od crnog izrezbarenog drva. Stojeći pred njim ja sam tada pokušavala zamisliti što je Alica otkrila iza zrcala, otkriti u kakav je svijet ušla?

Igrajući se Alice ja sam srela zanovijet i zaprepastila se da biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno u sebi i sve su zamišljene biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, pomislile u zboru.
Dole u vrtu ispred kuće svi kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih zovem, pomislih prisjećajući se priče, a moj zrcalni komarac se pita "što im vrijede imena, ako se na njih ne odazivaju".
Začuh doista glas komarca i vidjeh ga svojim unutarnjim očima. Tada sam u svom svijetu iza zrcala nesvjesno vodila dijalog sa prirodom, prozivala ptice, životinje, razgovarala s lutkama i uistinu dobijala odgovore.
Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.
Sada se iz izvedenih pokusa zna da se predmeti odazivaju na naše pozive, pogotovo na imenovanje njihove uporabe. Promatrajuće akcije vidnog polja u kori velikog mozga i reakcije na to djelovanje u govornom polju, znanstvenici su zaključili da svi viđeni predmeti, radnje, biljke i životinje komuniciraju s nama, davajući nam bezglasni ali za naš um čujni odgovor u samom mozgu.
Čitajući novo spoznate istine o djelovanju našega mozga, one mi potvrđuju moje djetinje istine i danas, razmišljajući o postojanju zrcalnih neurona u mome mozgu, meni postaje jasno nastajanje misaonih slika u mojoj svijesti. Dok promatram u proljeće kako se drvo ispred mog prozora zeleni, jasno mi je da se njegova slika zrcali u mome mozgu, a u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni titraju superstrune i stvaraju simfoniju o buđenju prirode, moj um čuje moju misao o njemu. Kada mislim na mog crnobjelog mačka onda se on uistinu javlja u mom umu, odgovara svojom slikom na moj misaoni poziv.
Zrcalne ćelije mi odaju i osjećaje drugih i omogućuju mi suosjećanje s njima, ali isto tako odaju drugima moje osjećaje. Jedan srdačan osmjeh govori više od tisuću riječi, prolivena suza na tuđem obrazu izaziva osjećaj tuge u meni samoj.

Misaonim opetovanjem doživljaja susreta s dragim prijateljem, uključuju se uvijek i nova zrelija iskustva i razmišljanja, pa tako moja samoosjećajnost izrasta u samorazumjevanje i dodatno dobiva kontekstualnost. Ja iznenada u sebi osjetim drugačije titraje i izgovaram ono što osjećam:
"Razumijem te iz svog vlastitog iskustva, gledajući i slušajući tebe, vidim i doživljavam samoga sebe kao da sam ti."
Da bi uistinu spoznali postojanje zrcalnih neurona u našem mozgu, pođimo u teatar i promatrajmo glumca. Glumac je prvi stupanj u aktiviranju zrcalnih neurona, on ih pobuđuje podatcima iz teksta i ostvaruje maštom, stvara u sebi lik koji glumi i zahvaljujući zrcalnim neuronima on uistinu u tom djeliću vremena i postaje taj lik. Pročitano se zrcali u njegovoj duši pa on izvodi i, u tekstu opisane pokrete u vidljivu sliku. Dokazivanje postojanja zrcalnih neurona je jednostavno objašnjeno primjerom sa probe scene branja breskve na pozornici:
"Podignut ću ruku i upitati sebe samoga: Kad bih ja stajao ovako a iznad mene visjela breskva, kako bih trebao postupiti i što učiniti da je uberem? Treba povjerovati u tu zamisao, vidjeti breskvino drvo puno plodova, poželjeti breskvu, pružiti ruku prema njoj i vi će te ubrati breskvu, mrtva poza će se preobraziti u živu, istinsku radnju. Osjetite samo istinu u toj radnji i odmah će vam sama priroda doći u pomoć. Samo priroda zna potpuno upravljati našim mišićima, pravilno ih naprezati i opuštati." pisao je za glumce Stanislavski u svojim knjigama "Rad glumca na sebi"
Kao što sam kao djevojčica ulazila u svijet zrcala i postajala Alica, ja danas sjedeći u gledalištu teatra doživljavam lik, glumeći u sebi glumca. U tom komunikacijskom lancu od autora preko glumca do mene, glumac predstavlja zamišljenu sliku djelovanja sustava mojih zrcalnih neurona. On postaje kristalna prizma u kojoj se prelama svijetlo pišćeve ideje i postaje za mene vidljivi spektar. Moji zrcalni neuroni su zapravo glumac u meni. Preko tog, svog, glumca ja vidim, čujem i razumijem autorovu misao.
Pokret je osnova svake umne djelatnosti, pokret, pa bio to samo pokret naših moždanih ćelija, treptaj naših očiju, titraji zraka u našim ušima ili misao o nečemu lijepom. Promatranje izaziva isto pokret u mojim moždanim ćelijama, pa promatrajući svijet oko sebe ja još uvijek učim, jer on sudjeluje i sudjelovat će vječno, u ponašanju svakog od nas. Pukim promatranjem tog svijeta, u našim glavama nastaju njegove slike i mi, naizgled ne čineći ništa, razvijamo i mišljenje o njemu.
No to još uvijek ne znači da ja razmišljući preslikavam elemente iz stvarnosti. U mojim se mislima ta stvarnost uistinu odražava u svoj svojoj dinamici i živi svoj ritam poput moga tijela ozrcaljenog u velikom kristalnom zrcalu. Mozak ne reproducira stvarnost, nego uvijek iznova stvara novu pokretnu sliku stvarnosti.
Vjerujte mi, zrcalni neuroni postoje u našim glavama, uđimo misaono u taj kristalni labirint i pokušajmo u njemu vidjeti, čuti i osjetiti sebe samoga.
Krenimo zajedno, kao što je to davno učinila Alica na putovanje vašom zemljom čudesa, uđimo u svijet iza vaših zrcala.
Sjetimo se ponovo prvog tanga. U vašim zrcalnim neuronima uistinu vidite salu u kojoj se jedan nasmješeni dječak pred vama naklonio i pozvao vas na ples, a i vi nekadašnji dječaci sigurno pamtite oči djevojčice koju ste izabrali za svoj prvi tango. I tadašnji osjećaj se sigurno zrcali u vama. Zatvorite oči, ona davna muzika se isto tako budi u vama i isti ritam vas nosi ponovo zamišljenim parketom. Dva koraka lijevo, jedan desno i vi ponovo treperite tadašnjim žarom. Osjećate pokret u sebi i naslućujete pokret partnera. Plesati može onaj koji je u sebi osjetio ritam, svoj ritam koji se onda lako sjedinjuje s tuđim. Oni koji to ne osjete spotiću se, gaze tuđe cipele, gube korak, neprestano broje u sebi i neosjećaju ni svoj ni tuđi ritam i pri tome tvrde da ne vole plesati.
Stareći mi smo prestali odlaziti na ples zbog susreta, upoznavanja i ljubavi, prestali smo plesom izražavati osjećaj jer mi danas obično plešemo tek toliko da bi plesali. Mnogi odlaze na tečajeve plesa da bi se pokretali ne osjećajući uistinu izvor tog pokreta u sebi. Ponekad, pri zajedničkim feštama, promatram prijatelje pri plesu. Korektno uvježbani koraci, na licima osmjesi bez odraza osjećaja u njima, pogledi koji ne traže uzbuđenje u tuđem pogledu.
Tango je ples u kojem oči, uši, nos i dlanovi neprestano stvaraju osjete u nama. Pokušajmo, kao nekada davno, te osjete ponovo pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtit.
Tango bi trebali uvijek doživjeti kao tri minute ljubavi, tri minute koje nas vrate u vrijeme sazrijevanja, tri minute koje obnove vatru ljubavi u nama, vatru koja je s vremenom počela jenjavati. Pokret tada uistinu izvire iz dubine tijela i širi se kao plamen, uzburkava krv, osvježuje mozak, hrani ga novom svjesnom spoznajom istinskog postojanja. Tada korak nije važan, dva lijevo, jedan desno izviru iza trenutka i uistinu postaju trenutak u kojem trajemo. Umijeće pokreta se tada zrcali u našim neuronima, postaje dio nas prelazeći u lakoću našeg svakodnevnog pokreta.
Bilo koji oblik plesa je medij kojim osjete pretvaramo u osjećaje, a osjećaji tada našim pokretom postaju spoznatljivi i vidljivi. Vječni motiv na plakatima za najavu pretstavljanja Argentinskog Tanga, su žena i muškarac u pokretu koji ponekad znači tugu, nesreću, nezadovoljstvo, a ponekad ljubav, blizinu i zagrljaj.
Slike žene i muškarca u pokretu Flamenca samo nagovješćuju želju za blizinom bez zagrljaja koji to odaje. No i jedan i drugi ples su u isto vrijeme izraz osobnosti. Tango izražava sklad i lepršavost, a Flamenco postojanost i čvrstinu pokreta. Pokretom se žena i muškarac približavaju i udaljavaju i pričaju nam tužnu ili sretnu priču.
Pokušajmo probuđenim osjećajem pri zamišljenom plesanju Flamenca spoznati držanje tijela. Flamenco je ples koji izrasta iz čvrstine tijela i dozvoljava rukama ljepotu pokreta, a nogama čvrstinu koraka. Stabilizirana zdjelica i rameni pojas oslobađaju kralježnicu za okrete u njenoj spiralnoj dinamici, a glava lebdi kao balon iznad tijela i slijedi osjećaje koji se taktovima gitare rađaju u plesačima.
Stanite pred ogledalo i prisjetite se držanja tijela Flamenco plesačice i plesača, ili jednostavno izrežite jednu fotografiju i stavite je pored ogledala.

Uđite misaono u svijet iza zrcala. Pokušajte svoj uspravni stav u zrcalu usprediti sa slikom plesačice. Zrcaljenje vašeg tijela u ogledalu izaziva u vašim mislima nesigurnost. U prvi tren vam se čini da je nemoguće ostvariti perfektno držanje plesačice, čak vam se čini da je njeno držanje neprirodno, nekako ukočeno. Nemojte zaboraviti da je to što vidite na zidu samo nepokretna fotografija na kojoj ne spoznajete ritam i ne vidite pokret tijela. Zatvorite oči i pokušajte u svojim zrcalnim neuronima vidjeti sebe u slici plesačice. To je trenutak u kojem možete osjetiti sve nepravilnosti u vašem držanju.
Udahnite i pri tome opustite sve mišiće, dozvolite vašoj prsnoj kosti da se podiže i da tim pokretom pomiče vaša ramena natrag i spušta lopatice niz rebra. Vi tako izvedenim udahom rastežete trbušni mišić i vraćate mu snagu da se pri izdahu uvlači u trbušnu šupljinu i stabilizira struk. Pokušajte nekoliko trenutaka zatvorenih očiju osjećati vaše tijelo pri svjesnom disanju. Pri uzdahu se vaša rebra podižu, pri izdahu se spuštaju. Kralježnica se cijelom svojom dužinom isteže prema stropu, glava lebdi iznad Atlasa. Udahnite još jednom polagano i dugo i pri tom nedozvolite vašim ramenima da se podižu, ona moraju ostati nepokretna u stabilnom ramenom pojasu. Izdišući polako i jednako dugo vi uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu ne dozvoljavate prsnom košu da se spusti prema zdjelici. U vašim zrcalnim neuronima se polako mjenja slika vašeg tijela, vi osjećate svoj pravilnim disanjem probuđeni ritam, spoznajete dinamiku vašeg uspravnog stava, lakoću u vašim rukama, čvrstinu u stopalima i uistinu postajete plesač ili plesačica Flamenca.
Promatrajući se u zrcalu pokretom mijenjajte stav i uspoređujte svoje svakodnevno držanje sa slikom koja vam se ukazuje pred zatvorenim očima. Nemojte me krivo shvatiti, ovdje se neradi o prisiljavanju tijela, ovdje se radi o umijeću pokreta kojim možete odteretiti preopterećene dijelove vaše kralježnice i aktivirati potrebne mišiće za održanje njene čvrstine i valnospiralne dinamike. Cilj ovoga što vam predlažem nije da po svaku cijenu želite ostvariti držanje kao plesačica na gornjoj slici, nego da promatrajući se u zrcalu otkrijete slabe točke iz kojih onda izrastaju nepotrebne napetosti mišića i bolovi.
Spoznavši disanjem pokretljivost vašeg prsnog koša i čvrstinu vašeg struka vi se možete posvetiti položaju i pokretima vaše zdjelice i glave. Ruke neka za sada jednostavno budu opuštene u neka se lagano pokreću iz ramenog zgloba, tek toliko da osjetite titranje u njihovim mišićima. Stopala sa svoje tri uporišne točke sigurno održavaju vaše tijelo u uspravnom položaju u omogućuju vam održanje ravnoteže.
Zapamtite osjećaj i čvrstinu koja se pri tom u ovom trenutku nametnutom vam držanju u vama javlja. Opustite mišiće i vratite se u svoj "normalni" položaj i promatrajte što se događa sa vašim tijelom. Pretpostavljam da će se vaš prsni koš suziti i pasti prema zdjelici smanjujući razmak između nje i rebara. Vaš struk će se proširiti, a trbušni mišić skratiti gubeći čvrstinu. Leđa će se zaobliti, a glava će pasti među ramena koja su se uvila naprijed. Prsni mišići će se skratiti. Nemojte pokušati povlačiti ramena natrag jer time izazivate napetost u mišićima vrata i leđa, a ne postižete željenu promjenu. Udahnite ponovo duboko i polako opuštajući sve mišiće. Prsni koš će se proširiti i podignuti, a ramena će se sama od sebe vratiti natrag i neutralni položaj. Držanje tijela je ovisno o vašim pokretima, a ne o prisiljavanju na mirovanje njegovih dijelova.
Umijeće pokreta, izrasta iz vaših misli i spoznatih osjećaja koji se pri željenim promjenama u vama rađaju. Dok se promatrate u ogledalu u vašem mozgu se zrcale slike tih vaših pokušaja, ono malo čudovište u vašoj glavi dobija nove poticaje i pamti ih. Homunkulus dobija kralježnicu i počinje treperiti njenim malim mišićima. Ponavljanjem pokreta pred ogledalom vi u svojoj glavi stvarate galeriju novih senzomotoričkih slika.
S tim bogatsvom u sebi bit će vam lakše u svakodnevnim situacijama spoznati od kuda dolazi napetost vaših mišića i iznenadni bolovi, te koji putevi vode do oslobađanja od njih. Kažem putevi jer je i opuštanje mišića pokret, opet vaše umijeće.

Dianoetika i umijeće svakodnevnog pokreta

Spiralna dinamika misli, umijeće pokreta, njegov izraz i doživljaj

Kineziterapija je terapija pokretom. Manu propria kineziterapija je radni naziv mog novog koncepta kojim pokušavam "običnu" ljudsku motoriku pretvoriti u umijeće pokreta.

Manu propria pokret izrasta iz dianoetike, umijeća razmišljanja o pokretu i budi u nama svijest o lakoći pokreta. Kada svjesno doživimo lakoću pokreta, doživljavamo i lakoću postojanja, u kojoj umijeće, u nama, samo od sebe raste. Manu propria kineziterapija je moj misaoni koncept kojim želim pacijenta uvesti u univerzum njegova uma i svijet njegove spiralne dinamike. Spoznavši da se je ljudsko tijelo, tijekom evolucije, oblikovalo sljedeći zakon zlatnoga reza, a njegovi pokreti izrasli slijedeći dinamiku zlatne spirale, ja se već na samom početku terapije koristim spiralnom dinamikom pokreta mojih dlanova, da bih kod pacijenta probudila osnovni prirodni zakon iz kojeg se razvila geometrija naših tijela i pokreta.

http://zlatni-rez.blogspot.com/

Moj san o umjeću svakodnevnog pokreta je izrastao iz raščlambe njegova djelovanja pri svakodnevnim aktivnostima, njegova otiska u vremenu i prostoru te, što je najvažnije, njegove veze između tijela i univerzuma uma te veze sa svijetom koji me okružuje. Budeći u sebi svijest o tijelu i pokretu, počela sam i pokret i tijelo "drukčije" osjećati i tako sam spoznala da je to put koji uklanja predrasude i povezuje dušu i tijelo u cjelovitost mog postojanja.U fizioterapiji je, u posljednjih tridestak godina, došlo do nagomilavanja tehnika pomoću kojih se tretiraju pacijenti s različitim povijestima bolesti. Ponuda tečajeva gimnastike i tjelovježbi sve je brojnija i šarolikija. Čovjek je socijalno biće ovisno o društvu u kojem živi, i želeći pripadati grupi, dobrovoljno odlazi na grupne terapije i uči pokret vođen tuđim ritmom, oponašajući tuđe pokrete i držanja. Čovjek zna da je prilagođavanje općeprihvaćenom najbolji način preživljavanja u društvu. Potirući svoja i, bez svjesnog razmišljanja i istinskog razumjevanja, usvajajući opća mišljenja, koja ih drže na okupu, ljudi se povode za vođom grupe koji diktira pokret. Kada sve to završi, prepušten svom tijelu i osobnom ritmu, čovjek nažalost brzo zaboravlja površno naučeno i u svakodnevici se ponovno nesvjesno vraća starim navikama.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Umjeće stvaralaštva je najbitnije ljudsko svojstvo koje čovjeka definira kao ljudsko biće.
To je svojstvo koje čovjeku omogućava da transcendentalni doživljaj pretvori u iskustvo. Dianoetika nas uvodi u svijet naših ideokinetičkih, misaonih slika, a metodama unutar koncepta manu propria kineziterapija želim osmisliti put na kojem ćemo naučiti misaonu sliku pretvoriti u stvarni, vidljivi pokret, dati joj oblik, prostor, dinamiku i ritam, vrijeme, i sve to pamtiti. Manu propria pokretom ostvarujemo dijalog sa samim sobom i svjesnu spoznaju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama da bi onda mogli svjesno aktualizirati sve svoje mogućnosti i tako ih spoznavati, ostvarivati i održavati geometriju svoga tijela.

Geometrija tijela iz koje proizlazi i geometrija naših pokreta je uvjet koji nas osposobljava za uspostavljanje odnosa sa okolinom u kojoj živimo, krećemo se i radimo.
Spoznavši geometriju tijela mi smo sposobni razviti i svjesno spoznati osjećaj postojanja i biti u potpunosti slobodni za život u svakodnevici. Tek spoznajom osobne slobode misli i osjećaja mi stupamo u interaktivan odnos s drugim ljudima i svijetom u kojem živimo. Sloboda i umjeće drugih bogati našu kreativnost, upotpunjuje kvalitetu našeg života, a osjećaj osobne slobode raste.

Kreativnost je riječ koja se često vezuje uz bogove i njihovu moć ili umjetnike i njihov talenat, međutim, čovjek se već svojim rođenjem upušta u avanturu umijeća življenja. Vizuelna inteligencija, sam govor i korištenje jezikom su vrlo kreativna svojstva, koja dobijamo u nasljeđe.
Kreativnost univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, iz kojeg izrasta pokret, nam nudi, bezbroj, mogućnosti da dotaknemo, one misli i osjećaje za koje nemamo riječi. Pokret tako postaje doživljaj, svjesna spoznaja stanja, misao na izvoru, osjećaj koji pamtimo. Tijelo i njegovi pokreti su izraz i doživljaj u isto vrijeme, oni su instrumentarij za širenje i oblikovanje unutarnjeg i vanjskog prostora, za ostvarenje životne harmonije, uvjet za daljnji razvoj umijeća razmišljanja i iz njega proizašlih pokreta.

Svjesna misao o nečemu, izbor nečega i odluka o nečemu, dokazuju moju sposobnost spoznavanja promjena u svijeta koji me okružuje. Sama svjesna spoznaja je već obilježje posjedovanja svojstva kreativnosti. Svijet u kojem živim, ovisno o mom raspoloženju, doživljavam i spoznajem često drugačije. Iako prolazim istom ulicom, šetam istim parkom, kupujem u istoj radnji kadkad iznenada vidim detalje koji su uvijek bili tu a ja ih nisam primjećivala. Umijeće razmišljanja i razumjevanja se iskazuje u sposobnosti prepoznavanja i hrabrost prihvatanja novih podataka na jedinstven, sebi svojstven način iako se često novi podatci ne slažu s ranije poznatim iskustvom. Umijeće kao svojstvo može biti definirano i kao transformacija elemenata spoznate stvarnosti u neku sasvim novu stvarnost. Tako, npr. petogodišnje dijete koje, bez ranijeg misaonog vježbanja, iznenada prepozna da je 4+3=7, baš kao što je i 6+1=7, ostvaruje kreativan akt.

Sposobnost dianoetike, umijeća razmišljanja je uveliko povezana sa čovjekovom urođenom znatiželjom i čuđenjem te vječnom željom za novim saznanjima, koja ga tjeraju, kadkad nesvjesno, da razvija svoja čula i obogati riznicu univerzuma svoga uma.
Sam život stimulira u nama težnju za vječnim otkrivanjem novoga a to novo je i težnja za ostvarivanjem umijeća svakodnevnog pokreta.

Neka izreka "pokret je život" postane poticaj za težnju ka ostvarivanju njegova umijeća. Razmislimo o uzrocima i uvjetima načina kojim dolazimo na svijet. Rađanje je pokret, a ne mirovanje. Međutim, baš ta zdrava prirodnost pokreta, prvi kreativni akt kojim je svaki čovjek dolaskom na svijet označen, vremenom biva na različite načine izobličen i ugušen. Svakodnevni pokret postaje nešto obično, nešto nevrijedno među ostalim vrijednostima koje obično čuvamo kao oči u glavi.
Od novorođenčadi se, dok im se još nije razvila potpuno osobnost, može učiti. Rođeni s urođenim refleksima koji obilježavaju naše osnove pokrete: osnovni mišićni tonus, disanje, dojenje, hvatanje, plač, mi još uvijek nemamo razvijenu svijesnu određenost prema sebi samome te za odnos između sebe i svijeta u kojem živimo.
Prve su godine u razvoju djeteta revolucionarne. Promatrajući dijete i njegove spontane reakcije na podražaje, te njihovim međusobnim uspoređivanjem, spoznajemo prirodnost i umijeće u kojem se kriju djetetove mogućnosti. Konture tih mogućnosti, koje nazivamo afektima vitalnosti, ostaju zabilježene u emocionalnom sjećanju i postaju osnova za kasniji razvoj ljudske svjesti i spoznaje. Iz tih kontura čovjek stvara sliku o samome sebi i odnose prema drugima. Afekti vitalnosti su pohranjene emocije koje kasnije čovjek pretvara u osjećaje koje pamti. Emocija tako dobija privilegirani položaj pri stvaranju osobnosti, jer se u dječjem razvoju javlja kao prva i djeluje na razvoj univerzuma misaono-osjetilno- osjećajnog u njemu.
Najbolji put, za spoznaju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, je buđenje naših davnih početaka, ponavljanje prvih poticaja i izazova te oživljavanje prvih reakcija na njih, pokreta koji su ostali pohranjeni duboko u pamćenju našeg tijela. Ponovo, ovaj puta svjesno, doživjeti afekte vitalnosti, oblikovati ih u ideokinetičke, misaone slike, pretvarati ih u svjestan, ciljani pokret, sjedinjavati ih sa držanjem tijela, s onim što u svakodnevici nazivamo ponašanje. Pokretom su ispričane priče, oživljene bajke, osmišljena stanja. Osjećaj, koji prelazi u pokret, je vidljiv, ima oblik, prostor, ritam i dinamiku.

Svaki, čak i najmanji pokret je usmjeren ostvarenju nekog cilja. Taj cilj je lako spoznatljiv kada se radi o dohvaćanju materijalniih objekata ili pri obavljanju nekog posla.
Ali naš pokret često proizlazi samo iz zamisli, želje ili poriva. To je onaj dio pokreta koji ne spoznajemo i ne prihvaćamo kao pokret. Tako nesvjesno seciramo svoje biće i postajemo sužnji zakona klasične fizike dajući pokretu samo mehanička svojstva.

Pokret je, u svom izrazu, rezultat umrežavanja brojnih akcija unutar cijeloga tijela. Pokrećući se, pokretom se predstavljamo drugima u cijeloj svojoj osobnosti.
Vratimo se cilju zbog kojeg počinjemo pokret, na primjer češljanje kose ili uzimanje knjige s police. To je pokret koji ima svoj određeni cilj. Koncentrirani na cilj, zaboravljamo na ritam i pravilan tok pokreta i sve prolazi bez posljedica, ako se to odvija bez pogrešnih opterećenja i nepotrebnih napetosti unutar mišića. No, ako nismo zadovoljni sa frizurom, češljanje postaje mukotrpan posao, a knjiga koju skidamo s police nije ono što želimo, nego što moramo pa pri toj radnji pokret gubi ritam i izaziva napetost u mišićima. Jedno je jasno, mi smo u svakodnevnom životu, često, prisiljeni izvoditi pokrete bez unutarnje motivacije, a oni rezultiraju bržim umorom i bolovima. Da bi izbjegli prekomjerno napinjanje mišića, iz kojeg proizlazi njihovo skraćivanje i narušavanje geometrije naših zglobova, počnimo drugačije razmišljati o pokretu doživimo ga kao umijeće iz kojega izrastaju radnje koje tako i tako moramo obavljati. Usmjerimo li misli na pokret u nama raste i unutarnji poriv za njegovo što bolje izvođenje.
Tada ćemo osjetiti snagu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, našeg čudesnog mikrosvijeta u kojem neprestano dolazi do izmjeničnog djelovanja trenutačnog stanja i novo otkrivajućih i razvijajućih mogućnosti, koje teže svom oblikovanju u novo stanje ili pokret. Koristeći se spiralnom dinamikom koja održava sve strukture odgovorne za izvođenje pokreta, u svjesno spoznatim dimenzijama prostor- vremena u sebi, ujedinjujemo suprotnosti urođenih nam svojstava u komplementaran doživljaj radnje koju moramo činiti i pretvaramo je u ugodu za sebe.
Pokret u svom nastajanju sam od sebe slijedi, urođene nam, zakone anatomije i neurofiziologije koji određuju njegovo pravilno izvođenje. Anatomija pokreta određuje slijed dijelova tijela koji sudjeluju u njegovom izvođenju. Fiziološki zakoni održavaju spiralnu dinamiku pokreta i dinamičku ravnotežu među samim strukturama. Kineziolozi se koriste upravo tim zakonima da bi sudionike nekog od sportova uveli u svijet njihova umijeća. Svakodnevni pokret je ostao zaboravljen, još uvijek ne postoji stručnjak koji bi djecu i omladinu kroz školovanje usmjeravao u svakodnevnim pokretima, ustajanje, sjedanje, hod, čak i držanje tijela, naš obavezni uspravni stav se često tumači kao pasivno stajanje a ne kao spiralna dinamika svih tjelesnih struktura.

Svjesnom spoznajom pokreta kao važnog čimbenika u mom postojanju, ja mu dajem životna svojstva, uzdižem ga do sfere cjelovitosti pa tako dianoetikom i umijećem pokreta ostvarujem geometriju tijela i pokreta te djelujem i usmjeravam neurofiziološke procese u mom tijelu.
Biokinematika proučava geometriju tijela, tijek i obim pokreta. Pokret izrasta iz savršenstva građe našega tijela iz njegove geometrije koja je slijedeći zakon zlatnoga reza stvorila čovjeka i učinila ga mjerilom svih stvari.

Slijedimo li dianoetičkim razmišljanjem, iz zakona zlatnoga reza proizašlu, dinamičku zlaćanu spiralu, spoznajemo da su pokreti, koji izviru iz središta tijela i postepeno prelaze na pokrete ekstremiteta slobodni, tečni i izvedivi u svom punom obliku. Stabilizirano središte, u svojoj dinamičkoj ravnoteži, dozvoljava koordinirano i skladno pokretanje nogu i ruku, za razliku od bezvoljnih pokreta ekstremiteta bez stabiliziranog središta tijela.

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima, on je najkompliciraniji oblik mišljenja.

Dianoetika nam omogućava da pokret spoznamo i doživimo kao misao. Definicija, pokret je mjenjanje mjesta nekog tijela ili njegovog dijela u prostoru pod uticajem gravitacije i težine tijela, u određenom odjeljku vremena je za umjeće razmišljanja o umijeću svakodnevnog pokreta nedovoljna. Činjenica da isti mehanički zakoni vladaju i u cijelom tijeku pokreta nam dokazuje da pokret izrasta iz izvora energije koja ga oblikuje i usmjerava prema nekom cilju. Da bi doista spoznali cijeli tijek pokreta tu nam u pomoć priskače i energija naše svjesti. Ta energija, nam nije nepoznata, ona je uvijek tu, gdje je i život i da se u različitim stupnjevima osjetiti i primjeniti.
Kad postanemo svjesni mogućnosti koje nam naša osobna energija nudi možemo mjenjati i naš odnos prema pokretu. Pri tome moramo prihvatiti činjenicu da nam, upravo " ta energija", omogućava pravo odabira, ona gradi naš stav prihvaćanja, odobravanja, oduševljavanja ili stav odbijanja te negiranja pokreta, u odnosu na gravitaciju, prostor i vrijeme njegovog izvođenja.
U univerzumu našeg misaono- osjetilno- osjećajnog uma dolazi do integracionih procesa iz kojih proizlazi naša misao oblikovana u odluku koju donesemo, a odluka sama je izraz naših stvarnih težnji.
Svjesni slobode odabira kojim pokretom ćemo se služiti, mjenjamo i naš odnos prema pokretu koji u tom trenu izvodimo. Kada promjenimo odnos prema pokretu spoznajemo zašto neke pokrete izvodimo ne usklađujući ih sa zakonima gravitacije, prostora i vremena, nego dapače, nesvijesno radimo protiv njih.
Žalosno je da često, upravo tako izvedeni pokreti, izvedeni bez svijesnog uključivnja pozitivne misaono- osjećajne energije, izvedeni rutinski, postaju dio naših navika pri čemu ne osjećamo koliko životne energije nepotrebno gubimo. Takvi pokreti su jednostavno neekonomični i nisu djelotvorni.
Svijest o samom pokretu postaje motivacija pokretu. Ta svijest će nam pomoći pri savladavanju neugodnih zadataka, koje nam nameće svakodnevica. Dianoetika, koja se razvija usmjeravanjem misaono- osjetilno- osjećajne energije, daje pokretu notu savršenstva i pretvara ga u naše umijeće, a geometrija tijela oblikovana takvim pokretima postaje naše osobno umjetničko djelo.
Analiziramo li pokrete tijela moramo nabrojati, par osnovnih sekvenci, nastalih iz samih ideja o pokretu. Te sekvence se manifestiraju kao :

• sekvenca u kojoj je tijelo samo instrument upotrebe, a instrument mora biti besprijekorno uštiman da bi ono što stvara bilo i prepoznatljivo
• sekvenca u kojoj pravac pokreta određuje i formira prostor tijela i tako održava njegovu funkcionalnost
• sekvenca koja nastaje i traje ritmom, određuje tempo i dinamiku pokreta, usklađuje vrijeme s prostorom, uzdiže svijest u multidimnezionalnost stvarnog postojanja.

Razmislimo li istinski o vrstama pokreta, koje dnevno izvodimo, postaje nam jasno koliko se različitih ritmova i dinamike izmjenuje pri njihovom izvođenju. Pri tome nesmijemo zaboraviti da oni uvjetuju i stalnu promjenu položaja i držanja tijela. Svaki taj pokret, pri svom nastajanju, treba određeno vrijeme i potrošnju, neke količine, energije. Izvodeći pokrete važno je spoznati, koji dijelovi tijela najintenzivnije sudjeluju u njemu, u kojem pravcu se pokret odvija, kojom brzinom smo ga izveli i koliko energije smo u njega uložili.
Tako, npr., možemo spoznati da se pri pokretima koje svakodnevno izvodimo najintenzivnije pokreće ruka, da je pravac pokreta gore, dole, da ga izvodimo prilično brzo i pri tome trošimo puno energije. To je na primjer pokret ruke pri, pranju zuba, češljanju, vješanju rublja za sušenje, pranja prozora ili slaganja knjiga u policu. Analizom tih pokreta, možemo zaključiti da li ih izvodimo efikasno ili ne. Analizirajući pokrete nogu možemo isto izvući zaključak o njihovoj efikasnosti pri hodu. Pri takvoj analizi je važna i spoznaja osobnog ritma koji uvjetuje i pravu koordinaciju pokreta. Mi se često u svakodnevnom životu, krećemo bez pravog ritma, ne koristeći prirodne kinetičke impulse, zapostavljajući zakon zlatnog reza, ne spoznavajući spiralnu dinamiku kao osnovu iz koje pokret izrasta.
Pri satovima grupne gimnastike prihvatamo ritam voditelja, te izvodimo pokrete ne razmišljajući o njihovom porijeklu. Pokrećemo se, slično robotu, često ne izvodeći svaki pokret do kraja, da bi stigli grupu, da ne bi ispali iz okvira programiranog sata, a nekada, tek toliko da umirimo savijest.

Na plesnom podiju, svaki izvježbani, pokret postaje lagan i u skladu s melodijom koja dopire do nas. Tako znamo, pokretom, izraziti osjećaj, koji se posredstvom sluha rodio u nama i svaki put kad čujemo taktove iste muzike javlja se isti kinestetski osjećaj.
Bez vanjskog podražaja mi postajemo"gluhi" za ritam, a on je uvijek prisutan, naš osobni ritam. Drugi nas prepoznaju po pokretu, a mi sami, kao da nismo u stanju spoznati, a kamoli upotrijebiti, taj pečat svoje osobnosti.
Svaki čin koji izvodimo tijelom bi trebao biti pravi, unutarnji, doživljaj i vidljivi, vanjski izraz, umjetničko djelo koje uvijek u sebi sadrži sve nabrojane sekvence.
Tijelo, doživljeno kao instrument, da bi stvarno postalo skulptorom samoga sebe, mora integrirano sa osobnim ritmom odrediti dinamiku i tempo pokreta. Tako stvaramo virtualni prostor sebe samoga i možemo ga, vođeni pokretom, oblikovati željom i voljom. Misaona slika, ideja prostora u kojem pokret nastaje, samim pokretom, tada postaje vidljiva. Pokret tako postaje izrazom našega misaono- osjetilno- osjećajnog umijeća.

Homo Ludens spava u nama, probudimo ga

Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra staklenim perlama". 2400 godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu. Joseph Knecht je učitelj igre sa životom, suptilni stvaraoc trenutaka u kojem su skupljena sva dotadašnja vremena. Izrazimo li to pojmovima iz antičkih i renesansnih tipologija, u toj Igri preteže vita contemplativa , a ne vita activa. Roman je još uvijek universitas litterarum u kojem se zrcali prastari sna čovječanstva i potvrđuje da je igra sama sebi razlog i cilj.

Lav Vigotsky piše u svojim studijama o psihologiji dijeteta da je dijete u igri više za glavu od sebe samoga. Doista, igra je čudesan prostor ljudskoga duha, u kojem čovjek stvara metafore i oživljava simbole svoga odrastanja. Nažalosti, mnogi ljudi vjeruju da odrastajući moraju napustiti svijet igre i ostave je za sobom zajedno s djetinjstvom, odbace je zajedno s klikerima i staklenim perlama. Danas je igra je često podcijenjena aktivnost, no međutim, djeca kroz igru uče poštovati pravila, a njezina autentničnost, činjenica da sama u sebi sadrži svoja pravila i vlastiti cilj, otvara homo ludensu neslućene prostore slobode i stvaralaštva.

Misaonost je karakteristika Homo Sapiensa. Homo Faber se razvio iz potrebe za održanjem, a Homo Ludens nam je vratio čarobni svijet ljepote i lakoće postojanja. Jasno je da bez jednog, onog prvog, ne bi bilo ni ostala dva. Povežemo li u sebi dva praoca, Sapiensa i Ludensa tj. misaono i osjećajno, počnemo li život doživljavati kao igru , mogli bi se, možda za jedan korak, približiti idealnom čovjeku.
"Čovjek", da " to zvuči gordo", ali još ni izbliza, nije to što bi, stvarno mogao biti. Nasljeđe Homo Fabera, ono radno u nama, omogućuje sigurnost postojanja. U toj, radnoj fazi djeluje naravno i naša misaona nota. No, ono najvažnije, da bi sve ostalo, besprijekorno djelovalo, inteligencija tijela, ne spada samo u misaonost. Tijelo uzimamo "zdravo za gotovo", koristimo ga kao što koristimo upotrebne predmete i postajemo pasivni konzumenti njegovog postojanja. Ono što svjesno činimo za njega je održavanje njegove vanjske higijene, urođenim refleksima ga branimo i hranimo, a sve ostalo, kao naprimjer održanje njegove strukturalne higijene, je često samo djelomično. Tako se zatvara krug iz kojeg je teško izaći, ako ne promjenimo i unutarnji stav prema tijelu i pokretu. Djelovanje u poslovnom životu, ako se pojave bolovi u bilo kojem dijelu sustava za pokretanje, gubi na kvaliteti. Mučeni bolovima mi izvodimo rutinske pokrete, pokrete bez pravog početka i kraja. Ti pokreti su izvedeni iz obaveze i navike, a ne optimalno kako to zahtijeva logika tijela.

Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je poseban svijet, a igra je u svom izvornom obliku, uvijek prikazivanje nečega spontano stvorenog. Kroz igru dijete uči i ostaje slobodno u pokretu, otvoreno u biću, sretno u životu. Igra je važan dio kulture, pa je cijelo vrijeme i utjecala na njen razvoj. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće izvođača. Igrom su se, u davna vremena naših praotaca, razvijala i kreativna svojstva te pohranjivala u naš genetski kod. Sjedinimo Sapiensa i Ludensa u nama.

Homo Ludens, se kao pojam ili opis "čovjeka" javio krajem 18-og i u 19-om stoljeću, u vrijeme kada je čovjek sticao više slobodnog vremena. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu konstruiranje slobodnog vremena.

Mi smo prije 2000. godina počeli živjeti s pečatom prvog grijeha i počeli u sebi negirati tijelo i njegov pokret. Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, čista srca i slobodne duše on živi instikte u sebi, on kroz igru stvara sebe samoga. Igra je isto što i sloboda djelovanja, koja traži samostalno razmišljanje. Igra tako postaje osnovna snaga za oslobađanje kreativnog potencijala i usmjeravanja osobne energije.

Kada danas govorimo o tehnikama, automatski mislimo na neki instrument, kojim se ta tehnika izvodi. Jasno, pri tome zaboravljamo da je ljudsko tijelo, bilo prvi instrument, koje je stvaralo tehnike. Svaka tehnika nosi u sebi nešto svoje, nešto neusporedivo, nešto što možemo nazvati posjedom. Tehnika tijela mora biti osobni posjed, nedjeljiva i neponovljiva. Opće tehnike pokreta, koje učimo posredno, kroz terapiju, sport ili ples, samo su načini učenja postupka, koji nam olakšava kreiranje osobne tehnike: spavanja, buđenja, ustajanja, hodanja, trčanja, plivanja, jedenja, pijenja, plesa, skijanja, igranja tenisa,itd.
Svaki čovjek nosi u sebi neke, urođene, predispozicije za razvoj kreativnog svojstva. To nazivamo talentom ili ljubavi za nešto. Neki su rođeni da postanu mislioci, slikari, skulptori, glumci, muzičari, vrhunski sportaši. Svi smo rođeni s mogućnosti pokretanja.To je najveći potencijal koji nosimo u našem tijelu, od prvog udisaja do zadnjeg izdisaja. Integracijom potencijala kreativnosti i pokreta, ulazimo svaki u svoj čarobni svijet umjetnosti, pa tako svatko postaje kreatorom svoje svakodenevice.

Statistički gledano, najčešći sindrom modernog "građanina" je bol sustava za pokretanje. On može biti različitog porijekla, a Europa, sasvim sigurno, boluje od sindroma nepravilnog korištenja tijela jer ga stoljećima nije vrednovala. Danas smo bombardirani savjetima i uputama o potrebi bavljenja sportom da bismo ojačali svoja tijela i smanjili riziko pojave bolova. Tijelo prestaje biti samo mjesto u kojem žive nagoni i porivi. Problem je, u tome, da nam je tijelo vraćeno bez da su nas pri tome oslobodili od prvog grijeha, nisu nam oficijelno dozvolili branje jabuke s drva spoznaje. Sport je postao nešto kao nova religija, ali ono što je dobro za jednog za drugog nije. Univerzalne tehnike bavljenja sportom, kojom bi se otklonili bolovi, nažalost, još uvijek nema. Sport, a još manje snaga, nije lijek protiv bolova.
Europejac je, pod utjecajem religije, zaboravio povezivati pokret i molitvu, pa je tako zaboravio i sve one, stare, ritualne pokrete koji su stvarali kulturu u kojoj živi, kojoj se divi i koju pasivno konzumira, u teatru ili na manifestacijama folklora.
Pokret je, kao sredstvo širenja podataka, prestao postojati u svakodnevnom životu. Mi neznamo, više, komunicirati pokretom, neznamo ga, u svakodnevici tumačiti pa ni razumjeti. Razvitkom govora, kao mogućnosti komunikacije, govor tijela je pao u zaborav. No, ostale su nam geste i mimika, rudimenti, nekad, bogatog tjelesnog izražavanja i pokazatelji svih osjećaja.
Čovjek smije, konačno, spoznati, priznati i pokazati sve svoje slabosti, ali zašto samo u okviru psihoterapije. Zar ne bi mogli, sami sebi, pokretom ukazati na sve one slijepe točke u tijelu i univerzumu uma, a onda na njima raditi, stvarajući osobnu tehniku pokreta, koju ćemo znati kombinirati u sve druge oblike kretanja.
Umjećem svakodnevnog pokreta mi ostvarujemo svoju tehniku pokreta, a ako je izvodimo svijesno obogaćujemo naš unutarnji svijet, dakle, doživljaj tijela. Pokret tako postaje "umjetnost" i umijeće svakoga od nas. Da ovo ne bi ostala samo teorija, moramo proširiti svoje znanje o tijelu i njegovim mogućnostima, moramo ući u, misteriozni svijet mozga, postati svjesni njegova besprijekornog djelovanja, vjerovati u sebe, u svoje mogućnosti i uputiti se u čudesan svijet samopoimanja, samosvjesti, samospoznaje i samomobilizacije.

Čovjek je, na koncu, uvijek sam sa svojom odlukom.

Primjerom iz svakodnevnog života, jednim od oblika koreografije svakodnevnog pokreta, želim vas potaknuti na pokušaj vježbi kontemplacije, misaono- osjećajnog treninga. No moj primjer mora ostati samo poticaj za vaše daljnje razmišljanje, za stvaranje osobnih misaonih slika, poticaj za vašu zaboravljenu misaonu gimnastiku.

Glačanje je, za mene najdosadniji oblik posla koji u svakodnevici, ipak, moramo izvoditi. Pošto cijeli tjedan radim, nedelja ujutro je jedini termin koji si s vremena na vrijeme uzimam za peglanje. Obično se tada događa da je koš s neopeglanim rubljem pun, a ja prisiljena potrebom, počinjem s motivacijom same sebe. Nakon prve jutarnje kave, postavljam dasku za glačanje na najsvjetliji dio dnevne sobe, prostora u kojem se osjećam ugodno. Izabirem i muziku koja odgovara mom osobnom ritmu i predajem se tom"glupom" neproduktivnom poslu. Razvoj tehnologije mi je omogućio i testiranje mog znanja. Glačalo je lagano i njegovo pomicanje po košulji ne uvjetuje snagu, nego spretnost . Motivacija je u tom trenutku pokret, a ne dobro isglačana košulja. Muzika, kao pozadina tog prozaičnog nedeljnog jutra, budi u meni dobro poznate ritmove iz mladosti. Tijelo, svježe otuširano, probuđeno misaonim slikama vodoskoka i fontane svjetla, zauzima automatski neutralni položaj, spremno za sva buduća opterećenja. Košulja na daski, glačalo u ruci, muzika i ritam, moj osobni ritam bude dinamiku pokreta u meni. Počinjem glačati, ali ne zato što moram, nego zato što tim jutarnjim buđenjem osobnog ritma, ulazim spremna u svaki , dnevni, okršaj.
Mislima lutam po tijelu, mislima pretvaram tijelo u djevojku koja je voljela ples. I onda ja više nisam u dnevnoj sobi, plesni podij se nalazi na otvorenom, negdje u uvali moga djetinjstva. Tamo je more i pjesak i miris Mediterana, ali i ljepota i tišina ravnice, buka i vreva velegrada, tamo su moji djetinji snovi i početak moje zrelosti. Puštam korjenje mog postojanja i postajem breza na vjetru, vrba na obali rijeke, maslina u kamenjaru. Plešem najljepši ples moje osobne koreografije. Doživljavam manifestaciju moje osobnosti, sjaj i tajnovitost umjetnosti u napetosti između sna i jave. Moje se cijelo tijelo, u savršenom odnosu svih njegovih djelova, nalazi u jednoj jedinoj točki postojanja. Sve moje želje , snovi, nade i svakodnevna realnost izviru iz te točke i postaju njegov izraz u pokretu.

U tim trenutcima živim i razumijem Joyce-ovu filozofiju. U mladosti ostavljen na stranu kao nerazumljiv, danas mi pokazuje put ka unutarnjem dijalogu, poziva me na sustavno razmišljanje, vezuje me sa katehizmom iz djetinjstva i novostečnim znanjem. Lutam sjećanjima u kojima sam kao djete vjerovala u božju snagu, povezujem ih s današnjim znanjem o velikom prasku i tada oslobođenoj energiji. Slavim tri kralja u sebi, integraciju, simetriju, svjest osjetilnosti i osjećajnosti, a s neba se spušta svjetlost spoznaje, moje svjesne spoznaje života koji svojom energijom i stvaram. Misaonim promatranjem, kontemplacijom sam uspjela ostvariti epifemiju, bogojavljanje u sebi, oživjeti uskrsnuće, stvoriti energiju vječnosti u jednom prozaičnom nedeljnom jutru.
Šaka slijedi ritam tijela. Rameni pojas, kao stabilizator, dozvoljava i omogućava, kompletan pokret ruci. Misao, izazvana ritmom, vodi ruku, koja preko šake pegli određuje pravac. Stopalasvojom stabilnošću i mobilitetom, postaju drugi inicijator istog, mog, osobnog ritma. Cijelo tijelo treperi kinetičkom energijom, glačalo jednostavno slijedi taj ritam. Rameni pojas preuzima ulogu stabilizatora iz kojeg ruka, vođena misaonom slikom oblika vala, širi pokret, oblikuje prostor u kojem zgužvana košulja dobija novi, upotrebljiv, oblik. Desno, lijevo, naprijed, natrag, pa opet sve ispočetka, u ritmu koji se širi cijelim tijelom. Ritam koji osjećam u stopalima se spiralnovalnim pokretom širi preko koljena, kukova zdjelice do kralježnice, koja postaje dinamična, trodimenzionalna spirala na čijem kraju moja glava više na spava. Glava lebdi, nošena ritmom i dinamikom mojih misli, koje su inicirale pokret i prešle u doživljaj, ne glačanja, nego pokreta kao izraza.

Svijest o pokretu, koji sam sebi postaje motivacija, pomaže pri savladavanju neugodnih zadataka, koje nam nameće svakodnevica.

Dianoetika o kružnici, krugu, kugli i kvadratu.

Prije nego se upustim u tumačenje dianoetičkog razmišljanja o kružnici, krugu, kugli i magičnom kvadratu evo nekoliko poznatih definicija pronađenih na Wikipedji:

Kružnica je skup svih točaka u ravnini jednako udaljenih od zadane točke (središta). Geometrijski lik omeđen kružnicom zove se krug.
Krug je dio ravnine definiran kao skup točaka omeđen kružnicom.

Kugla je skup svih točaka prostora čija je udaljenost od središta O manja ili jednaka polumjeru R. Omeđena je sferom polumjera R, tj. skupom točaka prostora čija je udaljenost od središta jednaka R. Među svim tijelima danog obujma kugla ima najmanje oplošje.

Kvadrat je četverokut s četiri sukladna prava kuta i četiri sukladne stranice. Sve 4 stranice su mu jednake duljine, nasuprotne stranice su mu paralelne, a dijagonale su mu jednake te se prepolavljaju i sijeku pod pravim kutem.

Studirajući geometriju ljudskog tijela i iz nje proizašlu geometriju pokreta sretala sam se sa virtulanim slikama kružnice, kugle, magičnog kvadrata i zakonom zlatnoga reza.

Dinamička zlaćana spirala, na sebi svojstven način, sjedinjuje te geometrijske oblike u cjelinu nazvanu čovjek.

Kružnica i kugla su me uvijek fascinirale skladom svojih, u mom misaono- osjećajno umu, ucrtanih tragova. Kružnica je geometrijski lik, a kugla je geometrijsko tijelo. Krug je za mene nekako uvijek bio izvan tog poimanja, misao o krugu me više uvodila u filozofiju i ja sam počinjala razmišljati drugačije. Krug prijatelja, krug snova, krug djelovanja, krug ljubavi........... Ulazila sam u krug vremena, zadržavala se u misaonom krugu o nečemu važnom, ali kružnica je za mene bila osnova iz koje sam spoznavala geometriju tijela i pokreta, u njenom obliku sam se sretala sa odnosom zlatnog reza u mojoj misaonoj kružnici se ocrtavala zlaćana spirala.

Studirala sam skice Leonarda da Vincia. Vitruvijev čovjek mi se prezentirao u svoj svojoj ljepoti. Zatvorivši ga u kružnicu, Leonardo je skiciranim pokretima Vitruvijeva čovjeka, učino matematički nemoguće mogućim. On je dinamikom svoje misaono- osjećajne energije kvadrirao kružnicu.

Kružnicu, kuglu i kvadrat sam sretala u umjetnosti, divila se umjetnikovom izrazu, a moj osobni doživljaj umjetničkog djela sam misaono pretvarala u djelove ljudskoga tijela i njegove pokrete.

Poslije Leonarda da Vincija je Dürer, matematičar i slikar u svojim skicama ostavio svjedočanstva da su njegova djela nastajala iz njegove spoznaje o postojanju zlatnoga reza i iz njega proizašle dinamčke zlaćane spirale.

"Zadao je sebi misiju da posveti umjetnika iznad obrtnika, pa čak i filozofa. Budući da se činilo kako je matematička infrastruktura učinila astronomiju i muziku božanstvenima i dijelovima quadriviuma (viša podjela umjetnosti u Srednjem vijeku, sastojala se od geometrije, astronomije, aritmetike i muzike), Dürer je pokušao konstruirati matematičke temelje za likovnu umjetnost, nastavljajući Leonardov trud. Ptolomej je pružio matematičke temelje za astronomiju, a Arhimed za muziku; Dürer je to želio napraviti za likovnu umjetnost. Njegova projekcijska geometrija i njegove tabele tjelesnih proporcija bili su dio toga projekta."
http://portal.hermetizam.com/ /index.php?option=com_content&view=article&id=61&Itemid=63

Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, pričinja mi se da je Dürer penjući se ljestvama prekoračio granicu shvaćanja o kružnici, kugli i magičnom kvadratu i slijedio zlaćanu spiralu svojih misli i osjećaja. On je tom grafikom povezao univerzum misaono- osjetlino- osjećajnog u čovjeku sa geometrijskim likovima i sferama svemira te mene kao promatrača izjednačio sa svemirom. Komentirajući tu sliku u Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" A. Jaffe nas upozorava na Jungovu tvrdnju da se kružnica kao sjedinjavajući simbol sadržaja javlja u umjetnosti, u snovima, u vizijama. Susrećemo je onda ''kada postoji potreba da se izrazi ono što misao ne može misliti, ili što se samo sluti, ili osjeća''.

Na slici francuskog nadrealista Renea Magrittea "Ljudski uvjet II" vidimo sliku unutar slike. Ja bih tu sliku nazvala "Univerzum slikareva uma" jer me ta slika podsjeća na univerzum moga uma u kojem se preslikava priroda koju promatram. Razlika je samo u dinamici, slike u mojoj glavi nastaju dianoetikom, snagom moje misaono- osjećajne energije. Magritteova slika je upravo odraz umjetnikove misaono- osjećajne dinamike. Kao cjelina slika prikazuje slikarevu radnu sobu s polukružnim otvorom u zidu kroz koji se vidi more. Promatram sliku i pričinja mi se da ulazim u to savršenstvo prostora. Kružnica i kvadrat se sjedinjuju u mojoj viziji, dva geometrijska lika se gube u mojoj viziji, sjedinjuju, jedan drugog nadopunjuju, te dvije različitosti postaju moj doživljaj slike. U sobi se nalazi štafelaj, a na njemu kvadrat i slika toga mora. Tako slika kao cjelina prikazuje samu sebe - sliku na slici, kao jedan svoj dio. Slika na slici zaklanja jedan dio polukružnog otvora na zidu sobe, prekida ravnu liniju otvora i pretvara ga u mojoj spoznaji u kružnicu, a slikom skriven dio mora se zrcali u njoj samoj. Zrcaljenje mora je toliko stvarno da ga ne razlikujem od onoga mora izvan sobe. Ono čak ''probija'' zid sobe na onome mjestu gdje se slika sjedinjuje sa zidom. Zid nestaje iz moje spoznaje i more postaje dio prostora u kojem se promatrajući sliku nalazim. Vizija umjetnika se sjedinjuje s mojim doživljajem prostora i moj cijeli doživljaj dobija perspektivu. U dubini moje svijesti se stvara umjetnikov prostor i moja misaono- osjećajna energija sjedinjuje harmoniju kružnice i magiju kvadrata i izjednačuje ih. Ja mogu umjećem razmišljanja, moje misli pretvarati u dinamiku spoznaje i kvadrirati kružnicu, a kvadrat mogu dinamikom naslikanog mora pretvarati u ideokinetičku, misaonu sliku kugle.

Drvo koje dominira slikom i pejsažom, postaje moje misaono drvo spoznaje umjetnikove vizije o zaobljenosti horizonta koji nam dokazuje da je kugla osnova harmonije našeg postojanja u univerzumu.

Kod da Vincija, Dürera i Magrittea kružnica, kugla i kvadrat nisu samo simboli nedohvatljivog već doživljaj i izražaj koji se ne gleda nego osjeća. Taj izražaj umjetnikova doživljaja nas uvodi u svijet dianoetike i mi počinjemo njihova djela osjećati, o njima razmišljati i promišljati. Umjetnici u svojim djelima sjedinjuju znanost i filozofiju sa svojim talentom i slijedeći svoju viziju prikazuju nam kružnicu tako da ona prelazi granice geometrijskog lika i postaje sve što jest, a slika sama unutar te virtualne kružnice biva vidljiva i živa. Uz da Vincijeve skice, Magritteove i Dürerove ima još slika na kojima se kružnica pojavljuje u vezi s kvadratom. Taj kvadrat ne mora biti uvijek slika, on može biti geometrijska apstrakcija, a ponekad je to zrcalo naše svijesti u kojem se zrcali ono što ne znamo izreći.

Magični kvadrat, geometrijski lik koje se dijeli na manje kvardate po određenim pravilima i u njemu uvijek srećemo matematičku logiku i sumu brojeva koja se u zbroju brojevima, određanih malenih kvadrata, na njegovim stranicama i na njegovom presjeku ponavlja.

Jedan od poznatijih magičnih kvadrata je ovaj gore koji se nalazi na Dürerovoj grafici, Melanconia I. Počevši od da Vincia preko Dürera do današnjih dana kružnica i kvadrat se pojavljuju u našoj svijesti kao svjedočanstva savršenstva zakona iz kojih je sve u prirodi nastalo i potiču nas na razmišljanje o njihovom sjedinjenju u neki novi još ne odkriveni prirodni zakon.

Kružnica, kugla i kvadrat su zaokupljali moje misli i ja sam umjećem razmišljanja stvarala ideokinetičke misaone slike i pokušavala o njima pisati. Kružnica u kojoj se nalazi Vitruvijev čovjek budi još uvijek u meni dinamiku misli i pretvara ih u osjećaj. Ja postajem Vitruvijev čovjek i svojim pokretima dodajem kružnici dimenzije moga uma, misaono- osjetilno i osjećajno je pretvaram u kuglu, savršeno geometrijsko tijelo. Univerzum moga uma tada postaje za mene spoznatljiv i ja ulazim u istinski "krug" postojanja i tražim načine za ostvarenje svijesti o mojim svakodnevnim pokretima.

http://misaone-slike.blogspot.com/

http://zlatni-rez.blogspot.com/

A onda sam jednoga dana znatiželjno zastala pred knjižarom i ugledala lice kruga. Moja kružnica, doduše malo nezgrapno nacrtana, je doista zaokružila lice kruga u kvadratu. Lice kruga treperi spoznajom autora, gleda me i pruža svoje inače nevidljive ruke, pokreće ih u prostoru i sjedinjuje se s njim. Kupila sam i pročitala knjigu "Otkriveno lice kruga".

Ćiril Čoh nam u svom magistarskom radu otkriva:

"Raznolik je govor o krugu. Možemo govoriti o krugu kao ideji, nečem nadosjetilnom, ali i o nečem čisto praktičnom, opipljivom. Nijedan od tih govora nije potpun i svaki od njih traži svoju nadopunu u onom drugom.

Platon u “Filebu” spominje krug i kuglu u kontekstu rasprave o pravoj mjeri ili miješanju onog misaonog i osjetilnog. Tu stoji da nam treba i upotrebljiv krug i krug kao ideja. Neprimjereno je svođenje kruga isključivo na ono upotrebljivo, ali isto tako je neprimjereno svođenje kruga samo na ideju. Nema dovoljno znanja onaj tko poznaje samo pojam božanskog kruga i kugle. On ne razumije ljudsku kuglu i ljudske krugove «kojima se ljudi služe u gradnji kuća» (Fileb 62,b). Smiješno je stanje onih koji posjeduju znanje samo o božanskim stvarima. U istom stanju se nalaze i oni koji razumiju samo ono zemaljsko. Ne može razumjeti krug tko ne razumije i jedno i drugo. Potrebno je spoznati ga i u onom zemaljskom i u onom nebeskom. I to ne samo zbog kruga. Razumijevanje kruga nije samo razumijevanje kruga. Vrijedi i obrat: ne može razumjeti ni nebesko ni zemaljsko onaj tko ne razumije krug. Krugom se i bavimo da bismo razumjeli cjelokupnost svega što jest. Čudesnog li fenomena! Ovaj rascjep između zemaljskog i nebeskog, osjetilnog i mislivog ne može se razriješiti bez promišljanja kruga u jednom posredničkom području.

U VI. i VII. knjizi «Države» se pokazuje da je to područje geometrija. Zemaljski krug, odnosno, zemaljska kugla ne može biti savršen ni u jednoj svojoj izvedbi. Geometrijski krug, geometrijska kugla i ostali geometrijski entiteti posreduju između zemaljskog, osjetilnog i nebeskog, mislivog. To još nije krug filozofa, krug kao najviša ideja, već samo njena slika. Geometrijski krug počiva na pretpostavkama, a filozofski krug se izvodi iz onog bespretpostavnog, iz samog sebe.

Platon hoće iz područja geometrije u područje onog bespretpostavnog. U našem tekstu to se razumije na jedan nov način. U njemu dajemo jedno novo shvaćanje Platona, jedno novo shvaćanje kruga. Tvrdimo da je geometriji fenomen kruga skriven i da ga ne može otkriti unutar svog područja. Krug je jedan od geometrijskih likova, kugla je jedno od geometrijskih tijela, ali krug i kugla su mnogo više od toga. Ono što se u njima skriva traži da se krug i kugla iz tog okružja, dakle, iz okružja geometrije, izdvoje. Problem kruga nije samo problem dužine, površine ili tijela. U ovako shvaćenoj dimenzionalnosti ne može biti cjelovitog poimanja onog što krug zaista jest. Relevantan govor o krugu traži novi govor o dimenzionalnosti. Predodžbe o dimenzionalnosti kakve imamo u geometrijskom percipiranju: točka, dužina, površina i volumen - prepreka su u autentičnom percipiranju događanja kruga. U geometrijskoj percepciji kruga i u mišljenju koje se na toj percepciji zasniva prohodan je samo put iz dvodimenzionalnosti u trodimenzionalnost i obrnuto.

(Napomena: Ovdje i u daljnjem tekstu se pod problemom kruga podrazumijeva ne samo problem geometrijskog lika već i problem kugle i svega ostalog što tom sklopu problema pripada.)

Nemamo poteškoća promatrati krug kao nešto na kugli - kao njezin presjek. Poteškoće nastaju, i one nisu slučajne, kad hoćemo kružnicu pokazati u nižoj dimenzionalnosti, kad hoćemo duljinu kružnog luka svesti na pravu duljinu, kad hoćemo problem kruga razriješiti kao problem rektifikacije kružnice. Geometrija sama utvrđuje njegovu nerješivost, odnosno rješava ga na taj način da dokazuje kako tako nešto nije moguće. Geometrija ne može otvoriti put jednoj drugačijoj jednodimenzionalnoj odredbi kruga, iz koje će biti otvoren put prema višim dimenzijama, sve do punine onog što krug jest. Isto tako nerješive poteškoće nastaju kad hoćemo kuglu pokazati u odnosu na višu dimenzionalnost. Tako metafizika na tragu dvodimenzionalnog kruga i trodimenzionalne kugle traži neku višu dimenzionalnost tog fenomena koju izriče paradoksom: “ono čemu je centar svugdje, a periferija nigdje” ili tome slično. Takovo što misao ne može pratiti, a trebalo bi biti najviši njezin doseg. Metafizika kruga nije izvediva unutar geometrijskog poimanja dimenzionalnosti već samo unutar one dimenzionalnosti koju krug sam u sebi otkriva. Ovdje moramo upozoriti na jednu poteškoću koja je za razliku od gore spomenutih stvarna. Naime, ne može se geometrijski razriješiti rektifikacija kružnice. Tko to hoće stvara si bespotrebne poteškoće. No, onaj tko želi fenomenom kruga uistinu razumjeti mora razriješiti jednu pravu poteškoću, a to je razlikovanje geometrijske dimenzionalnosti od one dimenzionalnosti u kojoj krug sebe pokazuje. Pod jednodimenzionalnom odredbom kruga ne smijemo misliti dužinu koja odgovara duljini kružnog luka; pod dvodimenzionalnom odredbom kruga ne smijemo misliti površinu omeđenu kružnim lukom; pod dubinom kruga ne smijemo misliti volumen kugle, a pod puninom kruga ne smijemo misliti neku daljnju geometrijsku dimenzionalnost koja slijedi iza trodimenzionalne kugle. Autentičnu dimenzionalnost kruga ne predočujemo onako kako se predočuje geometrijska dimenzionalnost. Ona je određena odnosom kružnog i pravog. Onaj tko ne može pratiti različita odnošenja momenata kruga ne može se kretati unutar te dimenzionalnosti. A vrijedi i obrnuto: onaj tko se ne može kretati unutar te dimenzionalnosti ne može vidjeti odnošenje momenata kruga.

Poteškoća je u tome što se «oči uma» teško navikavaju da dimenzije prostora i vremena kruga gledaju posredstvom odnošenja momenata njegovog događanja. To je jedan sasvim novi jezik. Treba njime progovoriti a zatim se u tom govoru sve više usavršavati. Progovorit ćemo onog trenutka kad shvatimo da je krug odnošenje međusobno suprotstavljenih ali jedan drugom pripadajućih momenata – kružnog i pravog, onog trenutka kad te momente «ugledamo» i kad njihov odnos počnemo pratiti."
Ćiril Čoh, Otkriveno lice kruga, Kruzak, Zagreb, 2004.

Naučila sam mnogo čitajući tu knjigu. U ovom tekstu se četristogodina kasnije potvrdila i filozofija Giordana Bruna. "Univezum nema središnju točku, svaka točka u njemu može biti njegovo središte."

U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni se uskovitlavaju kružnice, dinamikom mojih misli postaju kugle bez središnje točke i bez periferije i ja spoznajem da se tu doista ne radi o volumenu ili klasično spoznatom prostoru nego je doista sve energija koja svojim titrajima slijedi zakon odnosa zlatnoga reza i sjedinjuje geometrijske likove i tijela u moju svjesnu spoznaju.

Ja dalje u mojoj viziji ostajem vjerna kružnici i odnosu međusobno suprostavljenih ali jedan drugom pripadajućih trenutaka, kružnog i ravnog, onom treptaju oka u kojem te trenutke spoznamo i kada njihov odnos postane zaista trenutak naše svjesne spoznaje. Tada i dimenzija prostor- vrijeme, zaobljena mojim postojanjem u njoj postaje za mene spoznatljiva. Ja ju osjećam mirisom "vremena", čujem je tonovima misli, vidim je u bojama njenog nastajanja u meni.

4- D samomobilizacija i Leonardov čovjek u kružnici i u kvadratu.

Razmišljajući o metodi "Manu propria kineziterapija", sjetih se ponovo Leonardovog čovjeka zatvorenog u kvadrat i njegovih ilustracija u knjizi "Di divina proportione" od fra Luca Paciolija iz 1509 godine. Leonardo je bio prvi koji je taj odnos nazvao sectio aurea, zlatni rez. Slijedeći Vitruvijevu tvrdnju:
"Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi se dirala prsta ruku i nogu" Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i dinamiku pokreta i tako pokretom kvadrirao kružnicu.
Leonardovo djelo je još uvijek živo i širi se zakonom zlatnog reza do naše današnje spoznaje. Kada promatram njegovu ilustraciju između moje svjesne spoznaje i slike se zatvara zlatni pravokutnik, postaje magični kvadrat i ja osjećam nastajanje zlaćane spirale koja završava u dubini moga emocionalnog uma.

Da Vinci je spojio zananost, umjetnost i filozofiju u jedno otvoreno djelo koje se kao i univerzum još uvijek svojom spiralnom dinamikom širi o osvaja naše umove. On je kvadrirao kružnicu iako to još uvijek teoretski nije dokazljivo, ali je uspio svojim djelom ostvariti dinamiku najsitnijih čestica naše spoznaje i mi nesvjesni promatrači njegovih djela zatvoreni u kuglu koja nas sa njegovim djelima spaja svojim osjećajima stvaramo geometrijska tijela iz kojih izrastaju dinamičke spirale i pretvaraju se u vrijeme našeg postojanja. Pričinja mi se kao da je svojim djelima postavljao pitanja na koja mi promatrači danas još uvijek tražimo odgovore. Iz zagonetki njegova uma su proizašli poticaji za traženje zagonetki u mom umu. Leonarda je zanimao više let nego ptica sama, povijenje vlati nego busen trave, virovitost vode nego korito rijeke i više djelotvornost nego statičke činjenice pa je on u svojoj skici čovjek u kvadratu i kružnicu slikao dinamiku pokreta kojim čovjek stvara svoj prostor i svoje vrijeme.

Kao što je Leonarda zanimao više let nego ptica sama tako mene danas zanima i nastajanje začaranog kruga ljudskog postojanja.

Začarani krug ljubavi

Krug u krugu kugle postojanja, krug što čine ga ljudske ruke, krug što se širi svjetlosnim strujama unutarnjeg svemira, krug što se odupire mnogim životnim olujama. U tom krugu svjetlosnom, u toj niski sreće, iskra se za iskru ljubavlju hvata čineći najčudesnija srcemsrcu zauvjek otvorena vrata. Iskrice se množe nježnim dodirima, snagom volje, željom i plamom prihvaćanja. Svjedočanstva svetoga grala što vatrenim putevima tijela oduvijek su tekla, purpurna rijeka ljudskih osjećaja koja sve zle misli pretvara u razumjevanja, sve uzroke tajne pretvara u srca milovanja. U tom krugu svetom životna se škola krije, u njemu se trenutak trenutku radosno smije, sjedinjuje snagu svih ljudskih misija u zanosni ples izrastajućih emocija. U čarobnom krugu dlanovi se griju, primaju i daruju ljubavnu energiju, sjedinjuju se sa svemirskim strujama i prkose sretni nepotrebnim duševnim burama.

Dianoetika, umijeće razmišljanja, uzburkava u meni energiju i ja pretvaram doživljaje umjetničkih djela u moju ideju o manu propria pokretu. Tada nestaju granice između vidljivog i zamišljenog pokreta, nestaju ograde uzroci nepostojanja u svjetkosnom krugu ljubavi. Pokret u svom nastajanju slijedi zakone iz kojih se razvio prvi pokret, manu propria pokret je primum mobile, actus purus, prvi treptaj oka prirode, treptaj koji je u sebi sjedinio sve zakone, sve geometrijske likove i sva geometrijaska tijela i izrastao u život.

Dianoetika i pledoaje našem osjećajnom umu

Misao je materijalizirani osjećaj. Dianoetikom, umijećem razmišljanja si ucrtavamo put ka spoznaji univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Ljubav je najplemenitiji osjećaj koji posjedujemo. To je osjećaj koji je Dantea vodio kroz krugove do konačne spoznaje izvora iz kojeg je potekao ljudski život. To je energija o kojoj je pisao Goethe u Faustu, Bulgakov u "Majstor i Margarita", to je doista Primum mobile, energija koja pokreće svijet, koja u nama sjedinjuje misli, osjetilnost i osjećajnost u dianoetiku, umijeće razmišljanja. Dianoetika nam ne dozvoljava da prodamo dušu "vremenu" u kojem živimo, ona nas brani od ignorancije - naučenog neznanja koje moćnici svakog "vremena" pokušavaju proširiti svijetom.

Refleksija osjećaja, povezana sa svjesti o tijelu i osmišljeni univerzum misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi premostiti jaz između osjećaja i razuma, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, koje u njemu bude novu snagu iz koje proizlazi samopoimanje i samosjetilnost. Osjećaj tako postaje tajnim izvorom spoznaje i saznanja.
Moralni zakon u čovjeku je osnova na kojoj su nastajali svi drugi moralni zakoni. Misaoni um je slijedio osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje. Moralni zakon u svakome od nas nije samo misao ili samo osjećaj nego metafizika iz koje izrasta univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. To je onaj još nepronađeni i nedovoljno objašnjeni izvor spoznaje u nama koji prihvaća društvene imperative, pretvara ih u životna pravila koja pamtimo. Trebali bi naučiti djelovati po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon. Tada bi preuzeli odgovornost za svoje čine, ali i za djelovanje društva u kojem čovjek postaje razlogom, a ne sredstvom djelovanja.
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnoj strukturi kao uzroku našeg postojanja iako su osjećaji uvijek prisutni pri razvoju antropologije, znanosti o ljudskom ponašanju u svakodnevici. Na samom početku stoljeća Freud je, svojom psihoanalizom pokušao razbiti monopol čistog razuma. Samu pretpostavku da razum nije gospodar ljudskim djelima, nego da je manipuliran ljudskom potsvješću su mnogi odmah odbacili. To potisnuto podsvjesno u čovjeku je ostalo prisutno samo u području psihoterapije.

U psihoterapiji je postavljena razlika između svjesnoga "Ja" i podsvjesnog "Ono" u čovjeku, dvije ljudske osobnosti koje je trebalo ciljanim tretmanom dovesti u ravnotežu. "Ono" je često nedodirljivo i neprihvaćeno u svakodnevnom životu. Neprihvativši "Ono" u sebi čovjek nije razmišljao, a još manje svjesno spoznavao univerzum misaono- osjetilno osjećajnog u sebi, svoju cjelovitosi iz koje onda proizlazi mudrost, njegovo filozofsko "Ja".

To je bilo vrijeme kada je "ostatak svijeta" tvrdio da "Ono", podsvjesno u čovjeku nemože biti nosiocem animalnog poriva koji ga vodi u destruktivno djelovanje. Čovjek tako za mnoge znanstvenike ostaje samo misaono biće koje, koristeći svoj misaoni um, čini greške, bježi od odgovornosti i skriva se iza svojih iracionalnih samopotvrda. Prihvaćena je tvrdnja da su sve misli, osjećaji i djelovanja čista racionalnost pod utjecajem čovjekove svjesne volje.
Krajem prošlog stoljeća se počeo tražiti ključ za pronalaženje postojanja emocionalnog uma, da bi se pronašli putevi umrežavanja i dokazalo postojanje univerzuma misono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku.

Ako se osnova djelovanja ljudskog uma sastoji u pronalaženju osobnih simbola, kojima sam sebi obilježava apstraktnost misli i osjećaja, onda se u univerzumu uma događa puno više od jednostavnog razmišljanja.

Ako to nigdje drugdje nismo osjetili onda to osjećamo u umjetnosti. Umjetnička djela su osobni i kolektivni izraz emotivnog doživljaja. Doživljaj nije sama spoznaja postojanja umjetničkog djela nego nastaje transformacijom umjetnikovog izraza u osobne simbole koji tada postaju medij sporazumjevanja s umjetnikom. Svaki oblik umjetnosti, izraz kreativnosti u plesu, poeziji ili slikarstvu predstavlja artikulirane simbole, što znači transformiranje osobnih ili kolektivnih doživljaja u medij simboličnih oblika spoznaje. Promatrajući i doživljvajući bilo koji oblik umjetnosti mi prelazimo granice jezične simbolike i ulazimo u svijet gdje simboli prestaju biti riječi. Oni postaju naše misaone slike. Misaone slike, iako smo ih stvorili i pohranili u sjećanje, često ne možemo opisati. One ostaju u našem umu, a naše misli onda više nisu ograničene jezikom, nego se proširuju u svijet našeg emocionalnog doživljaja. Osjetilno- osjećajno u nama, naš emocionalni um nas obogaćuje osobnim izrazom. Stvarajući, slijedeći i doživljavajući ideokinetičke, misaone slike pomičemo granice jezika kojim se služimo stvarajući metafore za ono do tog trena neopisivo. Tada naš um prestaje biti samo instrument međusobne izmjene podataka i sredstvo izražavanja osobnih želja ili odbijanja, on postaje naše stanje, postaje ono veliko "Ja" u nama.
U poeziji se susrećemo s jezikom metafore koji više nije samo sredstvo, nego razlog pravog doživljaja. U materinjem jeziku postoji mnoštvo metaforičnih riječi koje kao slike bude pravi doživljaj u nama. Intelektualiziranjem jezika blijede slike iz kojeg je nastao i on gubi svoju osjetilnu i emocionalnu notu. Svatko bi trebao, sebi i tijelu za ljubav, stvoriti svoje metafore nastale iz iskustva jezika s kojim je odrastao, da bi znao svoj osjećaj sebi samome protumačiti, a onda ga stvarno i doživjeti, usmjeriti i oblikovati u osjećaj koji će pamtiti. Svjesno spoznatu i sebi definiranu emociju je onda lakše objasniti svakodnevim jezikom. To je prvi stupanj u pronalaženju i aktualiziranju kreativnih mogućnosti u sebi.
Umjetnost, a time i kreativnost uopće, kao da je zatvorena u Ghetto ljepote, pa nam se ponekad čini da je ona nepristupačna svakodnevnom životu. Trebalo bi je osloboditi iz okova neznanja i vratiti u svakodnevni život iz kojeg se i razvila.
Danas je općenito poznatao da nema više razlike između živuće materije, duše i onog duševnog u čovjeku. Sve je samo kontiunirani tijek našeg postojanja, izdiferenciran različitim stupnjevima svjesti i spoznaje, uvjetovan neprestanim titrajima bioenergije. Upravo na prijelazima između tih stupnjeva, između materijalnog i nematerijalnog, biljnog i životinjskog, te njihovih viših i nižih stanja, a onda konačno i na evolucionoj prekretnici između životinje i čovjeka, dolazi do sve intenzivnijeg razvoja sposobnosti samoosjećanja i suosjećanja te nastajanja svojstva osjećajnosti.
Osjećajnost je najviši stupanj, najkvalitetniji oblik ljudskog djelovanja. Kod same spoznaje osjećaja, osjećajnost je kakvoća svjesne pažnje, usmjerene prema osjećaju koji u tijelu nastaje. Spoznaja osjećaja nastaje fizikalnim i kemijskim procesima u živućoj materiji našeg tijela. Samoostvoreni ritam, napetost, dinamika, doživljeni impulsi i podražaji razvijaju sve intenzivnije stanje osjetilnosti, spoznaje koju stičemo podražajima na vanjska osjetila, oči, uši, nos,usta, koža i naše šesto osjetilo, čulo dubokog senzibiliteta.

Misao je, kao osnovna snaga spoznaje osjećaja, najsubjektivniji osjećaj i najdiferenciraniji oblik samopoimanja i tako sve što se događa u organizmu postaje spoznato od onog našeg filozofskog "Ja". Osjetilnost i iz nje nastala refleksija najintimnijih osjećaja, stvaraju simboliku našeg emocionalnog uma koja, pri pravilnom interpretiranju, širi vidike i podiže kakvoću življenja. Na taj način, pored prostor- vremenske i kognitivne, spoznajemo još jednu dimenziju svog postojanja, dimenziju samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
Pokret je, samo, jedan od izraza našeg emocionalnog uma. Pokret lica odaje našu tugu, strah, mržnju i ljubav. Pokret tijela odaje naše bolove, našu snagu, umor, spremnost ili nespremnost pri nekoj akciji.
Rehabilitiranje emocionalnog uma je prolazilo različite faze i ostavljalo iza sebe teorije o svom razvoju.
Teorijom o ljudskim potrebama, dotičući se asketskog i konačno neljudskog morala komunizma, te manipulacije ljudskih potreba u kapitalizmu postaje nam jasno da one postaju samo konkurentski dijelovi općih interesa. Emocinalni um, osjeća promjene kojima težimo i reagira svrsishodno, kao pokazatelj unutarnjeg nezadovoljstva. Tijelo, pod utjecajem onog nesvjesnog u nama, otkazuje poslušnost. Glavobolja, pretjerani ili premali rad štitne žljezde, bolovi u leđima, ramenima, kukovima, pritisak u prsima, strah od zakazivanja srca postaju svakodnevne pojave u životu punom obaveza ali i potreba kojima težimo. Naša unutarnja dinamična ravnoteža je poremećena, emocionalnost ne funkcionira, senzitivnost odkazuje poslušnost. Gubimo koncentraciju, pažnja na bitno otkazuje poslušnost, egzistencijalni strahovi nam narušavaju san. Emocionalni um čeka na svoju rehabilitaciju samo ga treba znati aktivirati.
Misao i pokret, kao njen najkompliciraniji dio, postaju osnovom teorije o osjetilnost- osjećajnosti. Naučiti osjećati je koordinirani proces osjećaja i njegovog emocionalnog izraza. Taj proces učenja traje cijeli život. Sazrijevanjem postajemo sve izdiferenciraniji u opisu osjećaja, ali bez svjesnog misaonog učešća ostajemo još uvijek prikraćeni u njihovom pravom izrazu. Živeći i doživljavajući naša fenomenološka strana osjećaja se širi, ali za prave definicije istih nam često nedostaju riječi. Zbog toga ih ne pamtimo niti svjesno označujemo. Takvi osjećaji ostaju pohranjeni u emocionalnom dijelu pamćenja, sortirani bez pravog imena i postaju naša podsvjest, arhetipovi nekih prošlih stanja. Naš emocionalni um ih tada, bez našeg svjesnog sudjelovanja, koristi kao signal, alarm za duševno nezadovoljstvo. Tako nedifinarani osjećaji postaju emocionalni izraz u obliku mišićne napetosti, lupanja srca, znojenja, nekoordiniranih pokreta, vrtoglavice, a često i bolova.
Novija istraživanja mozga dokazuju da u njemu nema podjeljenosti na starije i novije djelove, nego umreženi rade stalno zajedno. Druga važna činjenica je da mozak i tijelo jednako tako fukcioniraju pri stvaranju cijele ljudske osobnosti.

Danas govorimo o Deskartes-ovoj zabludi, pa umjesto "Mislim, dakle postojim" se služimo prihvatljivijom sentencom "Osjećam, znači postojim", što ukazuje na nedjeljivost emocionalnog i kognitivnog uma. Naši sekundarni, viši osjećaji, su ovisni o intelektualnim informacijama, a misli i racionalne odluke o našim osjećajima.
Ako uzmemo naše misli, naše najljepše osjećaje, naša zadovoljstva i nezadovoljstva kao mjerilo onda je upravo to doživljaj tijela i sebe samoga. Emocionalni um je bliže svjesnoj spoznaji tijela, pa se tako njime tijelo bolje i sigurnije izražava.
Svjesno spoznati osjećaji su jedinica za mjerenje kreativnosti. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocionalne ispade i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer sukobljeni s nemogućnostima u stvaranju umjetne emocionalnosti u computeru, znanstvenici priznaju emocije kao kreativnu snagu znanosti. Pored svega onog logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana i mnogih drugih, stvorili oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio muziku i svirao,s puno ljubavi,neki instrument. Možda su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj i Planckovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija, kao mjerna jedinica kreativnosti, postaje čuvarica reda u nama, spriječava nastajanje kaosa u glavi, onemogućava nastajnje entropije. Tako gledano, emocija postaje korijen kreativnosti, a time i element znanosti. Logično mišljenje, da bi bilo kreativno, mora postati osvjedočeni osjećaj.

Kada bih uspjela u našem jeziku pronaći riječ koja misao i osjećaj više ne djeli, onda bi sve bilo puno lakše objasniti. Bilo bi puno lakše i živjeti, jer zbog nedostatka riječi mi se često u životu za nešto odlučujemo što je protiv onoga što osjećemo i što neznamo i nemožemo izraziti jezikom. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", put u nezadovoljstvo, u životarenje, a ne u život.

Na početku prošlog stoljeća je Freud to stanje nazvao deficitom sreće, ubrojao ga u dijagnoze njegovih pacijenata i smatrao patologijom razvoja kulture. Braneći čovjeka, on je smatrao da u razvoju kulture ima premalo čimbenika koji stvarno pokrivaju osnovne ljudske potrebe. Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani čovjeka od tog deficita sreće, jer nije uspjelo ostvariti integraciju kulturne i biološke evolucije. Čovjek kao da je živio na dva različita perona, kao da je sjedio u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim tračnicama.
Naše, novo vrijeme, otvoreni novi milenijum, traži reviziju takvog jednodimenzionalnog shvaćanja. Kognitivni, instrumentalni um, odvojen od tjelesnosti i osjećajnosti gubi na vrijednosti, a naš emocionalni um traži kritičku reviziju. Izgleda mi kao da smo, odgojem i obrazovanjem narkotizirali osjećaje i dozvolili čistom razumu da vlada, pa tako postali instrumenti tuđih čežnji. Trebalo bi stvarno prostudirati anatomiju ljudske destruktivnosti i tražiti njene uzroke, osjećaje koji su potisnuti u ono nesvjesno u nama i doveli nas do stanja u kojem postajemo sami za sebe destruktivni.

Ideja "Emocionalne inteligencije"[1] kao da nije ostavila traga na nama.
Osjećaj je tajni izvor kreativnosti našeg uma. Potisnuti, prigušeni osjećaj postaje s vremenom destruktivna snaga naših raspoloženja i naših stanja. Ako uspijemo rehabilitirati osakaćene osjećaje u nama, uspjet ćemo zavladati tijelom i emocijama i stvoriti preduvjete kreativnog djelovanja u svakodnevici. Svatko bi trebao stvoriti osobni vokabular za osjećaje koje prepozna u sebi, napisati riječnik kojim će sam sebi protumačiti povezanost svojih misli, osjećaja i reakcija na njih.
Vratiti se na početak, ne znači povratak prirodi, kao što su to pokušali hipici davnih šesdesetih godina, nego znači budućnost tijela, slobodan razvoj ljudskosti i osnovno demokratsko pravo na putu do osobnosti. Osjećaj tako postaje osobni izvor spoznaje i ravnopravan partner u našim odlukama. Mi bi trebali osnovati elitni kružok u kojem ćemo braniti i usmjeravati osjećaj, dokazati ga kao kreativan potencijal u ostvarenju slobode tijela i tjelesnosti. Tako prelazak u novi milenijum postaje revolucionaran za ljudsku spoznaju kao što je bio i prelazak u 20-o stoljeće. Kada uspijemo u sebi ujediniti dimenzije kognitivnosti, osjetilnosti i osjećajnosti prelazimo u višu sferu postojanja. To je sfera u kojoj nema apsolutnog prostor- vremana niti čistog razuma, to je sfera našeg mnogodimenzionalnog, našeg potpunog postojanja.

Moj koncept "Manu propria kineziterapija" se bazira upravo na gore nabrojanim činjenicama. Osnova koncepta je manu propria pokret. To nije onaj pokret koji definiramo kao promjenu mjesta nekog tijela u prostoru. Manu propria pokretom ja pozivam čovjeka da uzme sudbinu svoga tijela u svoje ruke. Dianoetika, umijeće razmišljanja mi je pomoglo da sebi samoj dokažem da je misao osnova svih mojih djelovanja. Misleći ja sam osjetila da je bol nezvana gošća na slavlju mojih osjetila, da se širi tijelom iako ne moje tijelo ne posjeduje određeno osjetilo za njenu spoznaju.

Metode koje razvijam unutar konzepta nazivam četverodimenzionalnim i obilježavam brojem i slovom 4- D. Osmišljavajući te metode pokušavam u ljudsku svijest usaditi osjećaj za dimenziju prostor- vrijeme, dimenziju koju čovjek stvara svojim postojanjem u svijetu.
4- D samopomanje je metoda koja nam otvara vrata čudesnog svijeta naše samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Spoznavši snagu svog osjetilno- osjećajnog uma mi smo u stanju otkrivati slijepe točke naše svijesti i naše spoznaje o tijelu i pokretu, prepoznavati i razlikovati vrste boli te spoznavajući narušenost geometrije tijela i pokreta otkrit uzrok njenog nastajanja i razlikovati ga od pokreta pri kojem ju osjećamo.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com

[1] Daniel Golemann i njegova knjiga "Emocionalna inteligencija"

Dianoetika i traganje za izgubljenim vremenom

Sjećam se filma snimljenog po Wellsovom romanu, san o putovanju kroz vrijeme, utopija poete znanosti, utopija koja bi mogla, praktičnim dokazivanjem postojanja super struna, prestati biti utopija. Evo mog davnog sna o putovanju kroz vrijeme.


Vremenski stroj vječno skriven u dubini svijesti
protega osmišljena, treperave strune, srca snaga,
eonima letim, tisućljeća, stoljeća sve u meni blješti,
univerzum snene duše iskri, to me grli svjetlost blaga.


Bljesak umirućih zvjezda, vječna svjetlost nikad ista
to duša moja, odore tijelu uvijek drugom modom grli,
čula njena, okna srca suncem okupana, uvijek čista
gledaju Kairosov let, a spoznaja s njim u vječnost hrli.


Trenutak do trenutka, pramen kose, nova slika, novi stih
davno viđeno, mirisano, stare iluzije se u svijesti bude
u vremenskom stroju, u izlogu snova, neuroni iskre njih,
to je pobratimstvo čovjeka i njegove često uspavane lude.


Dalievo naslikano, odsanjano i rastopljeno vrijeme
njegova zamišljena priča, pustinja, zaustavljen trenutak
snivam umjetnika snove, živim njegove davne dileme
vidim, milujem, mirišem, kušam, čujem života početak.


Smiješi mi se beskraj, uspavani konj, drhte ure znane
ljubav umjetnika sjedinjuje sva u legendama rođena bića
u vremenu, na otoku tajnom, u treptaju oka odsanjane
bajke, basne, teorije slavne, stara vjerovanja i nova otkrića.


Putujem vremenskim strojem ka dalekoj sedefastoj zvijezdi
treptave me strune u beskraj nose, granicama svemira i uma
snom uzdrhtala duša ka budućnosti na krilatim vrancima jezdi
dok tijelo moje prizemljeno hrabro korača kraju životnoga druma.

Čovjek je biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u sebi samome i ako govori protivno laže, tvrdi Proust, a odmah zatim niječe osobnost i rastvara je: "Individualni je izraz nešto........ općenito........"
Kao što impresionistički slikar odbacuje obrise i arhitekturu, tako impresionistički psiholog briše granice osobnosti u prostor- vremenu i razasipa njene spone za koje smo vjerovali da su definitivno učvršćene i proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana. Tada odjenom spoznamo da je Proust imao pravo kada je spoznao da nije bio jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u ternutak gusta kolona ljudi koji su iz trenutka u trenutak bili drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona nepoznatih i poznatih osobnosti koje su se smjestile u dubini univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu.
Iz njegovog vječnog procesa razmišljanja spoznajemo da ljudska osobnost nije ništa drugo do klupko u tkivu vremena u kojem je osnova ispredena od sjećanja na prošlost i sanjanja budućnosti. Ono što smo danas samo je posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju koji smo sastavili sami stvarajući trenutke.
Ponekad mi se čini dočitavajući Prousta da je njegovo vrijeme, koje on piše velikim slovom Vrijeme, Protej, božanstvo koje ima tisuće lica, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u njegovu prošlost i sadašnjost i možda čak naslućuje budućnost.
Iako su kritičari često zamjerali Proustu da je "bergsonizirao" literaturu ali "elan vital" je u tom vremenu bila pokretačka snaga mnogih novonastajućih mislioca. Kod Prousta se nije radilo o bergzonizaciji nego o istovremenosti i iz toga proizašle istomišljenosti. Uspoređivali su ga i sa Einsteinom i to je za Prousta bila velika čast na kojoj se javno i zahvalio. Proustove književne ideje su se doista podudarale s filozofskim idejama njegova doba. Njegov cilj je bio da svemu što govori da individualni život. On utjelovljuje ideje, a vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako mogao izbjeći smrt. A smrt je za njega samo pojavnost gubljenja sjećanja, a on se želio sjećati i sjećao se i nije dozvoljavao vremenu da mu pobjegne. Proust je doista mislio vrijeme.
Čitajući "U traganju za izgubljenim vremenom" spoznala sam da se vrijeme može misliti, samo treba svjesno ponirati u sebe sama i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi spoznati nastajanje trenutka.
Dianoetika, umijeće razmišljanja mi omogućava da počnem samostalno misliti i moje misli doista postaju ideokinetičke, misaone slike u kojima se sjedinjuje prošlost, sadašnjost i nazire budućnosti.
Moj koncept "Manu propria kineziterapija" izrasta iz prošlosti i ja u trenutku svjesne spoznaje vidim misaonu sliku mog koncepta kao terapiju budućnosti.
Metode koje unutar koncepta razvijam postaju za mene vidljive u obliku četverodimenzinalnog samopoimanja, samo stabilizacije i samomobilizacije.
Evo moje misaone slike.

Misaona Proustiana

"Misaona Proustiana" je, mala kavana u kojoj se skupljaju srodne duše generacije koju stvaramo. Kao što se nekada generacija skupljala u maloj kavani želeći promjeniti vrijeme, pa onda u maloj kavani interneta, danas se skupljamo u misaoteci stvarajući novu stvarnost, koja je drugačija od one nekad nazvane virtualni svijet. Šetači internetom su bili slični Platonovim ljudima iz špilje jer su nazirali samo sjene stvarnosti koja se događala izvan njih. Naša stvarnost postaje dio nas, mi ju stvaramo misaonim fitnisom. U misaonom riječniku stranih riječi sam pronašla riječi fitnes i welnes, riječi koje su u onom davnom vremenu objašnjavale njegovanje tijela. Uz te dvije riječi stoje i riječi spartanski i askeza i bezbroj oblika riječi dijeta. Misleći te riječi shvatih koliko smo u onom davnom jučer mučili tijela, tu galiju punu skrivenog blaga.Mojim misaonim teleskopom ja putujem milionima godina evolucije naših tijela. Misli postaju slike i ja vidim statue bogova, vidim slike renesanse, klasicizma i moderne, vidim Đakometijeve mršave figure, Ujevićkine zaobljene statue, svjedoke prošlih vremena i spoznajem da se ljudsko tijelo već hiljadama godina nije mnogo promjenilo.
Mala kavana na trgu cvijeća i san utkan u misli koje nas okružuju. Sjedimo za stolom pijemo čaj, kušamo kolačiće i razgovaramo o vremenu.Naša tijela opuštena u udobnim slamnatim foteljama odaju naše sjećanje na vrijeme iz kojeg smo došli, odaju vrijeme koje u nama traje, ali odaju i naše neznanje o vremenu u našim tijelima. Tijelo misli, tijelo odaje našu tugu i naše nesigurnosti, našu sreću i naš san. Misaona gimnasika, koja je razlog naših sastanaka u maloj kavani, bi trebala postati osnovom našeg ovovremenog postojanja.Prostor oko nas je nabijen energijom naših sjećanja koja nam mislima drugih pričaju priču o nama samima. Slike iz vremena prije ovoga nas vraćaju u secesijsku dvoranu punu stolova, stolnih lampi i polica na kojima poredane stoje knjige. U njima je tada bilo skriveno svo znanje svijeta, trebalo je samo znati koji od tisuća složenih primjeraka potražiti. Taj veliki tajnoviti prostor pun tišine, u kojoj se induciralao naše sazrijevanje, smo nazivali sveučilišna biblioteka. Tišinu je narušavalo okretanje stranica knjiga koje smo čitali i šapat međusobnog izmjenjivanja misli.U misaoni Proustiani nema knjiga, nema drvenih stolova i secesijskih lampi. Ovdje znanje lebdi u zraku, samo ga treba znati prepoznati, posjedovati i živjeti s njim. I tako lutajući mislima tražimo objašnjenja za davno upotrebljavane riječi, pokušavamo naučene definicije raščlaniti, odgovoriti na, u njima, skrivena pitanja i misliti neke nove spoznaje.
Ovo što nam se sada događa nije bilo prenošenje informacija, nego njihovo nastajanje kao nova istina o nama samima. Neizgovorena misao postade nova vrsta komunikacije, umirujući spektar boja, bljesak svjetlosti u tami neznanja.Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je sputao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima. Cilj ovog misaonog sjedinjenja je doživljaj svjesnog rađanja, oslobađanja tijela od okova nekadašnjih istina.Moje tijelo i krv u njemu, razlomljeni u prizmi trenutka, žude za novim pustolovinama. Pod sunčevim zrakama se njegovi djelovi sjedinjuju uvijek u novi oblik, traju i izgrađuju se uvijek iznova u novo postojanje. Tijelo uistinu misli samo, ono nije čvrsta materija koja nepromjenjena traje u vremenu, tijelo slijedi i poštuje zakone iz kojih je nastalo. Svijetlost ga na svom putu razbija i ponovo spaja, oživljava sve njegove skrivene protege i daje mu snagu istinskog postojanja.Tu u misaoni Proustiani, obasjane istom svjetlosti, lebde milijarde misli. One nas, kao anđeli koji povezuju nebo i zemlju s nama, ujedinjuju u stvarni doživljaj. Nisu nam potrebne riječi, samo misaone slike koje se slažu duboko u pamćenju i postaju utjelovljenje i zov života. Sjedeći u društvu velikana s čijim mislima smo odrastali, čijih rečenica smo se bojali prije ispita i s vremenom razumjevali smisao njihovih napisanih knjiga, mi spoznasmo snagu naše misaone energije i spoznasmo da ona ne nestaje, da samomjenja oblik i postaje izgovorena riječ.
Jedna misao se odvoji iz bujice vječnosti.Lik starca koji je svojim znanjem obilježio naše stoljeće zatreperi pred našim očima.
U daljini se ukaza silueta muškarca. Prilazio nam je znanac iz vremena kada smo počeli bježati iz stvarnosti. Promatrajući njegov hod osjetih onu istu prazninu u njegovom emocionalnom umu. Svijetlosne zrake su ga zaobilazile i on je bio samo čvrsta, bezživotna materija. Sjetih se naučenog neznanja iz vremena tihih lomača. Njegovo tijelo priča jednu drugu priču od one koju on želi ispričati o sebi. On još uvijek živi neki davni grijeh prošlog vremena. Privučen snagom misli na kojima je gradio svoju karijeru on se zaustavi pored našeg stola.

"Dobar večer profesore Gadamer" reče starcu.

Starac ga pogleda svojim dobručudnim očima i reće:"Dobro vam vrijeme gospodine"

Mi smo šutjeli, ali naše misli su najavljivale sukob ideja.

"Smijem li vas nešto zapitati" nastavi bezosjećajno znanac.

"Dragi moj gospodine ja još uvijek nisam zavšio moju studiju o međusobnom razumjevanju, niti teoriju o razlaganju problema" odgovori mu starac osjećajući njegovu misao i njegovo nerazumjevanje situacije u koju je upao.

Osjetih njegovu intelektualnu nemoć. Potsjeti me na čovjek bez svojstava.

Moj dobronamjerni pjesnik mu se nasmješi pozove ga sjedne k nama. Sjedajući on svojim mislima uzburka ljepotu trenutka.

"On misli bez emocija, njegov govor je bez ritma, njegove rečenice bez melodije, njegove riječi su posuđene iz vokabulara epohe iz koje je došao u misaonu. Njegovo tijelo je kao statua, ali ni jedan umjetnik joj nije udahnuo život. Zbog toga je prošao kroz vrata vremena ne doživjevši ih, nespoznavši snagu trenutka u koji je ušao." spoznah misao Prousta koji je u tom trenu prestao piti čaj i kušati kolačiće.

Njegovo lice otkriva misao na izvoru, misao kojom se, u vremenu razvoja filozofije o utjelovljenom umu, bavio. Naučeno neznanje blokira njegove emocije, um mu radi na frekvencijama kognitivnosti i sukobljava se s frekvencijama naših emocija. Ovdje u ovom prostoru, u našoj novoj strani svijeta njegove misli ostaju, samostalni kvantni skokovi njegovog neujedinjenog znanja. Iako je studirao arhitekturu jezika njegove misli za nas ostaju nerazumljive.

Misaono putovanje vremenom me vrati u prekrasni vrt vile na rubu stvarnosti. Bilo je nedeljno popodne. Slavili smo zbirne rođendane i iako smo se godinama poznavali, bili smo stranci u mislima i emocijama. Sunce se borilo s oblacima, izgledalo je kao da sukob neizgovorenih misli, skrivenih iza lažnih osmjeha, izaziva sukobe na nebu. Njegovani vrt je bio prozor prema jugu, a jesen samo što nije stigla. Skupljena elita jedne generacije, koja je živjela u čardaku ni na nebu ni na zemlji, je pokušavala ležernim ponašanjem skriti svoje lutanje za izgubljenim vremenom. S pauzom od par godina, srela sam znanca u okružju njegove tadašnje slave. Strogo kontrolirani jezik kojim se služio uzburka moj emocionalni um i postavi barijere nevjerovanja u istinitost onog što govori. Razgovarali smo o univerzumu uma, o važnosti spoznaje tijela, a ja sam promatrala njegov pokret i tražila u njemu istinu onog što govori. Objašnjavao mi je filozofiju kontemplacije, a njegovo lice nije mjenjalo izraz. Kao da je sudjelovalo u našem dijalogu sunce je izlazilo i skrivalo se iza nagomilane energije nerazumijevanja. S vremena na vrijeme je nebo plakalo kišom, urlalo vjetrom, osmjehivalo se suncem.

On je izlagao misli koje smo čitali u knjigama tadašnjih velikana filozofije, začuđujuće strogo vladajući svojim emocionalnim izrazom. Promatrala sam interesantne crte lica tadašnjeg pedesetogodišnjaka. Osmijeh bez emocija je djelovao kao implantiran. Bore koje su se pojavljivale na čelu su odavale njegov unutarnji sukob i traženje odabranih riječi kao potvrdu onoga što je govorio. Grč oko usana i napetost njegova tijela je bila potpuna suprotnost onome što je propovjedao. Misaona gimnastika, koju sam mu predložila, je bila moje traženje pomoći u osmišljavanju ideje za ostvarenje jedne nove utopije. Odbivši diskusiju o mojoj zamišljenoj pojavnosti ljudskog pokreta on nestade iz moje stvarnosti i pređe u sjećanje. Moje vrijeme je već tada postalo trajanje obogaćeno anegdotama prošlosti.Sada, taj isti znanac, sjedi tu pored nas u misaoni Proustiani i njegova misao ponovo navješćuje oluju.

Misli cijelog jednog stoljeća, skupljene u ovoj novoj strani svijeta, čiste nebo od pasivnih, napamet naučenih definicija. Moj znanac, čovjek bez svojstava traži svoje mjesto među nama, a starac koji je živio i mislio cijelo jedno stoljeće nam otvara svijet svojih istina i metoda. Nasljeđe njegovog genijalnog uma nas ovdje uvodi u spretnost međusobnog razumjevanja i postaje fenomenologijom našeg duha.Sunce, našim postojanjem, zaustavljeno u trenu između dana i noći odbija oblake neznanja. Na čelu mimohoda onih koji su obilježili naše prošlo vrijeme, naš dobri stranac iz traganja za izgubljenim vremenom pretvara misli u poeziju slika. Slijedimo misli, informacije koje nas hrane i zatvaramo krug u kružoku misaone gimnastike.

"Još jedan čaj i madeleine" uzviknu netko iz kruga.

Ovalna zdjela puna slatkih školjkica se nađe pred nama. Qualia istinskog doživljaja okusa, spektar različitih boja u obliku najsuptilnijih niti naše svjesnosti se proširi prostorom. Osjetismo prošlost, sadašnjost i budućnost u tijelima. Na moru se pojavi brod, galija u kojoj naslućujemo skriveno blago, riznicu misli koje trebamo samo misaono osvojiti.

Misaona Proustiana proširi svoj prostor na cijelo jedno stoljeće, stoljeće integracije misaonog blaga sa blagom svih onih prohujalih. Iznenada vidjesmo modernog Dedalusa u portretu mladog umjetnika.

"Vi tražite ljepotu trenutka?" upita nas Dedalus

"Ljepotu kao pojavu, njenu fenomenologiju " odgovori mu moj bezimeni pjesnik

"Oduvjek su postojala tri uvjeta za njen stvarni doživljaj, integritet, simetrija i izraz. Kao prvo, svjesnom spoznajom izdvajamo nešto što osjećamo kao hipotetički lijepo od ostatka univerzuma, a onda to integriramo u osobnost i osjećamo da li je to dio našeg doživljaja ili spoznajemo da je to tek nešto izvan nas. Ljepota je uvijek dio nas, jer jedino tako možemo osjetiti ravnotežu i simetriju njenih djelova u nama. Konačni izraz ljepote ostvarujemo svjesnom spoznajom odnosa među njenim djelovima." zaključi Dedalus.

"Kakav mora biti taj odnos"

"Perfektan, jer sve što je lijepo ima dušu koju moramo osjetiti, dušu u kojoj su sjedinjeni svi njeni djelovi. Duša i mudrost ljepote je izraz koji nas obasjava svjetlošću estetske spoznaje."

"Dakle sjaj i tajna umjetnosti leži u odnosu izraza i stvarnosti naše spoznaje ljepote." prođe iznenada nova misao mojom svjesti.

"Umijeće korištenja tijelom, ljepota njegovog izraza se krije u svjesnom spoznavanju "grijeha" u njegovom držanju, održavanju i kretanju, zatim u korekturama koje ostvarujemo sjedinjenjem s novootkrivajućim mogućnostima umijeća i sposobnosti ostvarivanja apstraktnog razmišljanja. Misao tada postaje moj Bog, pojavnost stvaralaštva u mom tijelu. Tijelo tada živi i postaje cjelina, više od zbroja njegovih stanja, prestaje biti samo objekt i dobija natrag ono što čovjeka čini čovjekom, njegovu misao" završih moj unutarnji monolog.

Čovjek bez svojstava pokuša u tom momentu objasniti moju misao teoretskim znanjem i jezikom koji ne podnosi suprostavljanje.

"Gotovo da se uvriježilo kao prešutno, ali općeprihvaćeno pravilo da je pojmovno oblikovanje apstraktnog moguće uz postupno distanciranje od tjelesnog. Stvoreno je mišljenje da sve ono što se tiče uma ne može imati relevantne veze s tijelom. Uspinjanje do viših sfera apstraktnog mišljenja implicira napuštanje nižih slojeva tjelesnog iskustva." reče on u jednom dahu.

Sjetih se njegovih eseja koje sam čitala u davnom vremenu previranja i traženja izraza za potvrdu postojanja Boga u sebi. To su bile savršeno sročene misli, jezična igra sa poštivanjem semantičkih pravila. Sve što je bilo napisano je bila teoretska istina zamotana u savršenstvo jezika kojim se služila samo odabrana vrsta ljudi. Bio je to jezik u kojem nije bilo ni malo spontanosti, bez emocionalnog nijansiranja, jezik koji je bio zatvoren u geto znanosti i tako daleko od trenutka u kojem smo živjeli.

Ono davno nedeljno popodne prođe ponovo mojim mislima. Šutjela sam, promatrajući njegovo lice.On je govorio dalje istim tonom i istom snagom. Moja misao se ispreplete s njegovom. Dvije misli u dvoboju, dvije iste misli s različitim izrazom, u novom godišnjem dobu koje ne podnosi neiskrenost. Energija koja je nastala tim sukobom na tren uzburka more. Galija puna skrivenog blaga naših emocija se zanjiha na pučini.Visok starac mirna glasa zaustavi naše misli.

"Nemojte dozvoliti da ovo mjesto postane novi Babilon ili vrijeme tihih lomača. Vaše misli su puno važnije od načina kako ih izražavate. Umjetnost međusobnog razumjevanja je ono što još nedostaje ovom uzvišenom mjestu." reče nam Gadamer

Čovjek bez svojstava zaustavi izlaganje svjestan da pored njega sjedi čovjek iz čijih misli je on, onda davno, učio.

Gadamer nastavi: " Kao što ste učili teorije morate konačno naučiti i misliti. A misao je preobražena emocija, osjećaj koji treba naučiti i živjeti. Svaka vaša misao mora biti kombinacija pitanja i odgovora u isto vrijeme"

Upitah se u tom trenu da li je moj znanac shvatio tu poruku. More se ponovo smirilo, galija je mirno ležala usidrena u zaljevu.

Stranac u kojem prepoznah lik Prousta je još uvijek sjedio pored nas. Šoljica u kojoj je bio čaj je bila prazna. On mahnu čovjeku koji je slušao naše razgovore. On donese još jedan topli čaj. Stranac stavi kolačić na žlicu, umoći ga u toplu tekućinu i prinese ustima. Izraz njegova lica uskovitla moje misli. On je misaono bio jači od mene i qualija njegova doživljaja osta zatvorena u njegovom osmjehu.

Osjetivši moju misao stranac reče:" Dugo sam vremena lijegao rano. Ponekad mi se oči sklapahu tako brzo, tek što bi se svijeća ugasila, da nisam imao vremena ni da sebi rečem da tonem u san. I nakon kakvih pola sata probudila bi me misao da je vrijeme da zaspim."

Ja osjetih njegovu svijest koja se u polusnu ne snalazi u vrtlogu vremena i mjesta isprepletanje sjećanja i opažanja iz stvarnosti. On je govorio dalje i cijeli njegov monolog je prešao u pledoaje emocionalnom umu. Njegove riječi su bile melem mom uzbuđenom srcu.

Čovjek bez svojstava se polagano dignu i krenu prema vratima vremena u svoj svijet čvrste materije. Gledala sam njegov hod i shvatila da on mora još puno u sebi sam savladati da bi mogao stvarno svjesno spoznati emociju, vrijeme i prostor u sebi.

"Ova ljepota, za neke, traje predugo, postaje neugoda jer neznaju, njom, probuđene osjećaje izraziti. " reče moj bezimeni pjesnik .

"Oni koji odbijaju emocionalne sukobe, žele živjeti bez tragova prošlosti na sebi, a neshvaćaju da time gube i doživljaj trenutka, vječnost zatvorenu u dubini sna koji prozaično nazivamo život. " stranac završi svoj pledoaje.

Dianoetika, umijeće razmišljanja je put ka ostvarenju umijeća pokreta. Moje misaone slike mi dokazuju da je moje tijelo doista galija puna neotkrivenog blaga, koje mogu tek misaonim poniranjem u mene samu otkriti i osmisliti.