Freitag, 29. Januar 2010

Smijeh, tajnovita vatra našeg postojanja


 
Heraklit je tvrdio da je sve u nama i oko nas izraslo iz vatre, iz plamenih jezika u kojima se iskri istina trenutka, uvijek promjenjivi, uvijek novi bljesak duše, treperava tajna koja u nama budi znatiželju, čuđenje i žudnju. Smijeh je vječna vatra duše, erupcija vulkana, erupcija nikada ugašenog kratera senzualne energije našeg istinskog postojanja. Smijeh iz srca je plamen koji se rađa iz pepela, tajnovita ptica Fenix koja budi zapretene vatre na ognjištu naše duše. Oganj istinskog postojanja nikada ne izgara, plameni jezici nekada skriveni u bezvremenosti duše, zaiskre u odsjaju ljubavi, te čudesne energije koja održava vječnu vatru u univerumu.



Ponekada mi se pričinja da dlanovi neba, taj sanjani beskraj bez kraja i početka, taj čudesni osmijeh univerzuma, budi u meni plamen osmijeha i stvara čudesni univerzum boja od kojih sam satkana. Moja duša tada izgara u ljubavi i uvijek se iznova rađa iz pepela praotaca koji nas naučiše, koji nam ucrtaše ove čudesne puteve ka traženju istine početka. Tada postajem skitnica, vječni lutalica unutarnjim svemirom koji u plamenu svoje duše osjeća početak ovog tisićljetnog sna o istini početka. Ponekad osjećam bol, jer vatreni jezici ostavljaju bolne tragove na uzdrhtaloj duši, ali oni postaju luč u tmini neznanja, svjetlosna staza svijesti koja me vodi, zaobilazeći trnovite puteve, ka zvijezi koja iskri srećom i ljubavlju.


Često tako snena, sa osmijehom u srcu, lutam granicama uma, a duša moja u tom zagrljaju sreće ogoljena do dubine svijesti, uzdrhatala na krateru vulkana stoji. Samoj sebi najveća tajna odgovore traži u bljesku iskri unutarnje vatre, u zvjezdanom prahu zvijezde moje sjajne i tako lepršava i snena treptaje neurona tajnih, poetično lepršanje leptirastih krila moga uma broji. Uranjam u riznicu začuđenog i znatiželjnog uma, tražim odgovore na pitanja u začaranoj šumi neznanja i osjećam da se odgovor u dubini srca krije jer u tmini svijesti, u svemiru bez blještavog sunca neka nepoznata svjetlost često tuđe snove snije.


Utapljam se snena u beskraju tom, želim, žudim, čeznem za spoznajom svijesnog osjećanja osjećaja strasti, te nekad zapretene vatre i čutim da to bez treptaja duše nije lako. Kako ostvariti tu želju davnu, kako probuditi leptire u sebi, kako uzburkati oluju u svijesti, kako pokrenuti galiju koja dugo u srcu usidrena na buđenje umom uspavane duše čeka. U dubini srca, vidim ocean se plavi, renesansa snova, proljeće se rađa, na hridi spoznaje vatra se pali, povjetarac šumi u krošnjama duše, odjekuje u glavi i iz tmine nezanja izranja pupljcima novim okićena lađa.


Udišem ljepotu plamenih jezika na obroncima duše, spektar novih boja u spoznaji ljeska, srce me poziva u zagljaj tog čudesnog smješka, osjećam to se tajna univerzuma bajnog u moj svijesti bljeska. Iz pepela zaboravljenih snoviđenja osmijeh se mojim umom širi, miluje srce, budi dušu iz nepostojanja i postaje svjetlosna muzika moga malog svemira.


Smijmo se ljudi jer osmijesi, ta čudesna tajna, vječna vatra našeg postojanja će se zrcaliti na nebu i ostati neizbrisiv znak, vječno sjećanje da smo nekada živjeli ovaj život, da smo bili i da se naša unutarnja vatra zrcali u plemenim jezicima kozmosa i dokazuje da je naš ovozemaljski život bio tako jednostavan i lijep. Smijmo se ljudi, jer naš smijeh je največa tajna našeg postojanja, vječna vatra, plameni jezici koji održavaju univerzum u njegovom vječnom širenju i zrcale naše postojanje u njemu.

Montag, 25. Januar 2010

Promjenimo način razmišljanja.


U Berninijevoj (Lorenco Bernini, 1598- 1680) skulpturi "Personifikacija zore" Dafne se, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca, pretvara u grm. Barokni umjetnik je želio dočarati kretanje i dao skulpturi ritam i dinamiku svog doživljaja.
Promatrajući skulpturu u meni se budi sinestezija osjećaja pa očima osjećam miris svitanja i grma, a zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Spoznajem spiralni pokret koji proizlazi iz cijelog djela, taj pokret dominira i oblikuje prostor, čujem vjetar i vidim kao leprša kosa Apolona i Dafne, osjećam pokret njegove ruke na njenom tijelu, a dinamika cijele skulpture mi oživljuje mit i dočarava spoznaju tog sudbonosnog trenutka.

Ljudsko tijelo misli, diše, spoznaje i pamti na sebi svojstven način, pa se ono, slično prirodi iz koje se razvilo, ponekad u svojoj hirovitosti i osvećuje čovjeku erozijama zglobova, bujicama suza, sušom osjetila, požarom u mišićima, erupcijama vulkana u glavi, potresima iz kojih ostaju samo ruševine nekadašnjeg uspravnog stava.Pokret tijela bi se trebao, prateći promjene i modu ljudskog odjevanja, isto tako mijenjati i oslobađati. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on bi trebao postati slobodna kreacija pojedinca, performance njegovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja.
Čovjek se izborio za demokraciju duha, slobodu svojih misli i tako postao sudionikom pri stvaranju uvjeta za svoj bolji i ljepši život. Sloboda pokreta bi tako trebala postati pokazateljem unutarnje estetike svakog pojedinog čovjeka, izraz njegova umijeća u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao.

"Pokret mojih suvremenika je estetičan i pun emocionalnog izraza, jer oni su slobodni pa tako i kreativni. U njihovom tijelu pokret živi, oni sami proizvode, tu valovitu, ali nikad do kraja definiranu snagu. Iako obučeno, tijelo se pokretom odaje u svojoj nagosti naglašavajući svoj oblik, svoju zrelost, a ne svoje razgolićeno divljaštvo. Čovjek današnjice svojim pokretom pokazuje harmoničan izraz svog cijelog bića." ovo je moj san o tijelu i pokretu koji sam opisala u eseju "Utopija kreativnosti svakodnevnog pokreta"

Što učiniti da ta utopija prestane biti utopija?

Koncentracija je sposobnost usmjeravanja svih tokova svjesti na jednu točku. Za početak neka to bude zadnja točka zlatnog reza, do koje dolazimo sljedeći dinamičku spiralu naših misli. To je točka u kojoj se na slici "Nastajanje svijeta" dodiruju vrškovi prstiju Stvoritelja i Adama.

To je točka prividnog mira iz koje možemo ostvariti sve što želimo. Osjetivši točku prividnog mira u sebi probajte jednu minutu ne misliti, baš, ništa. To se čini teško, ali je vježbanjem izvedivo. Ponavljajte taj trenutak dok se ne počnete osjećati "nekako" drugačije.
"Osjećanje osjećaja" koji će se pri tome u vama pojaviti će vam pomoći u daljem usmjeravanju misli i usredotočenost na novu točku.

To djeluje umirujuće i oslobađa u mozgu potrebno mjesto za nove sadržaje. Na takvim vježbama se baziraju mnoge tehnike meditacije, opuštanja i koncentracije. Veliki sportaši i glumci dokazuju da se koncentracijom mogu ostvariti uspjesi u postizanju zadatih ciljeva. U baletu i modernom plesu se tehnike izvođenja pokreta sastoje 99% od svjesne koncentracije.

Koncentrirajte se na rameni pojas i zamislite da se oko svakog zgloba zatvara kugla koja lebdi kao balon i nosi vaša ramena.
Koncentrirajte se na zdjelicu. Zamislite da je ona papirnati zmaj, a trtica končić koji joj određuje smjer kretanja. Zmaj se pokreće na vjetru, a končić je misao kojom vi osjećate njene pokrete.
Kada spoznate snagu svojih misli i iz njih proizašlu spoznaju o vašim mogućnostima pokušajte usredotočiti svoju pažnju na procese u vašem tijelu.Usredotočite se na disanje ili otkucaje srca.
Sljedeća vježba koncentracije trebala bi biti usmjeravanje svjesti na neki dio tijela i čekanja da se misli pretvore u stvarni osjećaj i da to anatomsko ustrojstvo postane misaona slika i stvarno dio vašeg uma.
Počnite s ramenom, laktom, ručnim zglobom, šakom i prstima. Zamislite ih kao staklene kugle u kojima ćete onda vidjeti početke pokreta vaših ruku, šaka i prstiju.

Gledajte svoje zglobove u isto vrijeme s različitih strana. Mjenjajte u mislima svoje mjesto promatranja dijelova tijela: od naprijed, straga, sa strane.
Usredotočenjem misli na dijelove tijela stvarate svoje anatomske slike, doživljavate ono što ste inače vidjeli samo na roentgenskim slikama ili u anatomskom atlasu. Misaona slika zgloba neka bude prozračna kugla da bi u njoj mogli slijediti zlatni rez i u svakom zglobu otkriti točku njegove dinamičke ravnoteže iz koje će svaki pokret biti skladno izveden.

Tako anatomija tijela i pokreta postaje vaše dinamičko iskustvo.
Zamislite oblike vaših kostiju, prema funkciji kojoj služe. Dugačke kosti udova neka budu cijevi u čijim šupljinama nastaju krvna zrnca, probajte zamisliti taj prostor u kojem je neprestano gibanje koje inače ne doživljavate svjesno. Misaona slika kostura koji je u stalnom pokretu može vam pomoći da spoznate vječni tok rijeke života u sebi i "Panta Rei"/ Sve teče/ prestaje biti samo napamet naučena Heraklitova izreka.

Čišćenje srca ili......



Sve što vidimo je odraz slike koja nastaje u našim glavama jer mozak ne reproducira, nego iz trenutka u trenutak proizvodi za svakoga od nas novu stvarnost.
Ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja izranja iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga kojim pamtimo i u kojem slažemo uspomene i sjećanja. Što više podataka slažemo u riznici našeg pamćenja to više ideja se rađa u našoj svijesti, to više mogućnosti imamo da uspijemo uistinu pronaći nove puteve ka spoznaji istinskog postojanja u svijetu u kojem živimo. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.

Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.

Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje sfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da veliki univerzum postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Neki putuju u daleke zemlje da bi dosegnuli tu neprikosovenu istinu koju nose oduvijek u sebi, a onda vraćajući se u matičnu luku šire kupljene istine vjerujući da su tamo pronašli put ka inicijaciji duše.

"Vjeruj onima koji traže istinu, a nevjeruj onima koji tvrde da su je pronašli" poručio nam je Andre Gide.

Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet. Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono čudesno biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.
Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, duplo biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum. Snaga stvaralaštva je od samog početka u nama, ona je tvar iz koje se razvio naš duševno- emocionalni univerzum, zaliha koju moramo znati vrednovati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani porukama različitih gurua, proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći zalihe svoga znanja razvijati svoje umijeće življenja.Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Naše stvaralaštvo, umijeće našeg postojanja izrasta onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše misaono- osjetilno- osjećajno "Ja".
Zaronimo u sebe sama, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Pročistimo zamagljena zrcala svoje svijesti, oslobodimo se balasta misli onih koji šire nedokazane priče o svojoj snazi, oslobodimo se prijetnji, oslobodimo se strahova od osvete nečeg još nepoznatog, nečeg još nedokazanog, oslobodimo um iz okova nametnutog nam neznanja, dozvolimo srcu da diše, duši da živi.
Iz čista srca i vesele duše, sjedinjenih u kraljevstvo čovjekova uma, proizlaze ideje iz kojih nastaju nova znanstvena otkrića. Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, postaje sve jača, sve produktivnija, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nezaboravna glazba, nacrtana slika ili isklesana skulptura.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. I taj naš, a onda i njihov čudesni svijet će nastajati uvijek iznova u svakoj pojedinoj glavi, bit će osobna slika koje će se ogledati u zrcalu čovjekove svijesne spoznaje.

Inicijacija duše.



Antroploški gledano, inicijacija je ispit zrelost. Gledala sam dokumentarnu emisiju o Banggee Jumpingu, među domorocima, sa otočne države Vaunatu iz južnog Pacifika, koji su skakali s litice, čvrsto omotanih gležnjeva lijanama tako da im je glava na kraju skoka završila tik nad tlom. To su bili ritualni skokovi tamošnjih dječaka, dakle nije se radilo o sportu ili zabavi nego o inicijaciji, nekoj vrsti ispita zrelosti, matura kod takozvanih primitivnih naroda pri kojoj se ljudi često izlažu vrlo velikim opasnostima. To čine samo kad misle da su spremni za prijelaz u novu životnu fazu, recimo o prelazu iz mladenaštva u odraslu dob ili kasnije ako napreduju na nekoj duhovnoj ljestvici i žele postići ili obilježiti neku bitnu promjenu u svom postojanju.
Inicijacija je svjesno spoznati trenutak postojanja duše, trenutak u kojem čovjek postane svjestan, da nema, da nepostoji čvrsta živuća materija, a da je materijalni svijet tek sredstvo koje mu omogućava da uistinu pronađe, osjeti i doživi sebe samoga. Da bi uistinu uspio u tome čovjek mora naučiti osjećati osjećanje bezimenih osjećaja u sebi, svoj do toga crno bijeli svijet obojati bojama svoje svijesti, propustiti svjetlost svog unutarnjeg sunca kroz kristale svoje duše, pogledati i prepoznati sva svoja lica u kristalnom labirintu svoje svijesti, pronaći središte labirinta, probuditi ratnika svjetlosti u sebi i onda slijedeći Ariadninu nit svoje spoznaje izači pod koplja dnevnih istina. Inicijacija je najsuptilni mehanizam duše, a pokrene se u sudbonosnom treptaju oka u kojem čovjek počne osjećati nezadovoljstvo unutar sebe, nezadovoljstvo sa svojim životom, kada osjeti da u njemu živi stranac kojeg je nesvijesno ugostio, a nikada nije uspio skinuti masku s njegova zakrabuljena lica. Tada se počnu buditi u čovjeku novi interesi, koji ne moraju biti usko religijske ili okultne prirode. Čovjek odjednom počne gledati kroz okna svoje probuđene duše, boje, zvukovi mirisi, dodiri dobivaju drugačije značenje u njegovoj svijesti. Svijet u kojem živi postaje njegov novi dom, dom u kojem je do toga trena samo preživljavao, dom u kojem nije bilo znakova njegove osobnosti, dom koji je do tog treptaja oka bio ogromna tamnica njegovoj duši, crno- bijeli svijet bez mirisa i okusa, bez suptilnih tonova svitanja, bez purpura sutona, bez promjene godišnjih doba, bez osjećaja unutarnjeg ritma, bez osjećaja za unutarnju ravnotežu, bez osjećaja za prolazak zrnaca svijesti kroz unutarnji pješćani sat.
A onda se dogodi iznenada, u jednom presudnom trenutku, rodi se želja, uzburka se čežnja, probudi se znatiželja i krabulji ples, do tog trena bezimenih osjećaja, započne svoju igru u dubini duše. Maske polako padaju i čovjek počne u zrcalima svog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta prepoznavati svoja različita lica.

Što će s tom spoznajom započeti, ovisi o njegovim interesima, o njegovom znanju, njegovom obrazovanju. To je taj odlučni trenutak u kojem se mora sam za sebe odlučiti što je za njega važno, što mu stvara ugodu, što ga koči, što ga odvlači u nepostojanje, a što mu daruje lakoću i lepršavost postojanja.
Otvaranje Pandorine kutije unutar sebe samoga je opasno, ali kada je u jednom trenu otvorimo ona mora zauvijek ostati otvorena, jer na njenom dnu se krije nadanje, koje je po legendi Pandora iz straha od osvete, zauvijek ostavila zatvorenom u kutiji.
Inicijacija se ponekad događa spontano, nesvijesno dolazi do pokretanja tog čarobnog mehanizma koji uzburka našu životnu energiju i sjedini je sa kozmičkom, dogodi se u trenutku polaganja zakletve u vojsci, pri položenom završnom ispitu, pri prvom poljubcu, vjenčanju, rođenju prvog djeteta. Tada se rađaju u čovjeku novi osjećaji, osjećaji koji izazivaju spontane promjene unutar duše, promjene koje se odvijaju spontano u vremenu sazrijevanja iz djeteta u odraslu osobu. O tome procesu, tom mehanizmu duše, o tom obliku inicijacije nam je Carl Gustav Jung ostavio u naslijedstvo model ratnika, kojim on vrlo ilustrativno opisuje izrastanje spoznaje o odgovornost prvo prema sebi samome, zajednici, obitelj i svijetu kojem živimo.





Duša starog kestena


Drvo starog kestena u perivoju djetinjstva je u meni podtaknulo mehanizam inicijacije, probudilo sjećanja, uspomene i postalo zrcalo u kojem vidjeh svoje nespoznate, nesazrele, neodživljene emocije. Prvo smo pod krošnjom plesali sa zrakama sunca, igrali se skrivača sa sjenkama njegova lišća, puštali da nam pere lice kiša čije su se kapljice razbijale u tisuće kristala dodirujući njegove grane. A onda smo odrastali i krili prve zagrljaje i poljubce u širokoj sjenki njegova već ostarjela bića. Ležali smo na travi zaštićeni njegovom toplinom, kroz treperavu mu dušu promatrali zvjezdano nebo i slušali tišinu ljetnih noći. Ljubav je u nama rasla i mi smo je umjesto riječima, umjesto šapatima uzdrhtalog srca željeli ovjekovječiti urezivanjem srca sa amorovom strijelicom i inicijalima u koru tog čuvara naših tajni.
Zalutah jednog zimskog solsticija u taj perivoj tražeći uspomene na prve nemire. Ožiljci na njegovom tijelu su ranjavali moju dušu. Izbrojala sam dvadesetak srdašaca koja nisu znala što čine. Stari kesten nam je opraštao i podnosio našu okrutnost. To je ljubav mislio je i podnosio boli. Ovako ranjen i pokriven pahuljicama snijega izgledao ja kao ranjeni ratnik svijetlosti koji čeka trenutak umiranja.
Osjetih u sebi rađanje nekog do tog trena bezimenog osjećaja. Tuga i sram se sjediniše u oštricu amorove strijelice i ja osjetih ubod u srcu.

Lutala sam uspomenama dok je s neba kapao pahuljasti pokrivač i zaustavljao se na opustjelim granama. Stari kesten me je branio od hladnoće i ja nisam osjećala kako vrijeme prolazi. Oronuli samotnjak je osjetio moju tugu obgrlio me toplinom svoje duše. Pogledah u nebo i vidjeh jednu veliku pticu kako se spušta na njegove grane. Nebeski orao, pomislih i zadrhtah od uzbuđenja, vidjeh moju prestrašenu dušu pred porotom prirode koju sam vrijeđala, kojoj nisam odavala dovoljno poštovanje. Sjetih se pročitanog o inicijaciji duše. Samo najviši duh, preko sobstva čovjekove duše može pokrenuti u duši mahanizam inicijacije, probuditi je. On je učitelj svih učitelja, mudrac svih mudraca, alfa i omega svih sustava.

U mom unutarnjem labirintu zaigraše probuđene emocije svoj krabuljni ples. Počela sam skidati maske sa tih, do tog trenutka spoznaje, nepoznatih lica. Vidjeh nestašno djete, zaljubljenu djevojku, zrelu ženu, vidjeh neznanje, ignoranciju, netoleranciju, nerazumjevanje, nesposobnost samokritike u crno bijelim tonovima moje svijesti.
Pogledah ponovo u nebeskog orla koji je još uvijek sjedio na granama starog kestena. Iznad njega je nebo bilo sivo i puno bijelih suza neba. Da i nebo plače od sreće kada jedna duša spozna svoje nepostojanje u svjetlosnom zagrljaju univerzuma. U dubini mene, u onim do tada nepoznatim širinama duše se pojavilo svijetlo nad svijetlima, moje emocije zaplesaše ples u čast proljeću koje se rađalo u pejsažu duše. Vidjeh boje, začuh cvrkut ptica, osjetih mirise procvalog cvijeća i ja šapnuh oronulom starcu, tom dobročudnom čuvaru naših davnih tajni.

"Oprosti, molim te oprosti mi, dosadašnje neznanje."

Pogledah u ogoljelu krošnju, nebeskog orla više nije bilo, odletio je među oblake da zaustavi suze neba.

Reiki, univerzalna kozmička energija ili jednostavno ljubav?




Energija koju osjećam u ovom čudesnom kaosu duševnih stanja je od nekih nazvana univerzalnom kozmičkom energijom. Osluškujem vjetar i čujem ga cijelim tijelom, on mi šapuće istinu o tajanstvenoj životnoj sili o kojoj su, kroz dosadašnju povijest govorili mnogi veliki sveci, proroci, iscjelitelji, filozofi i znanstvenici, od Krista, preko Paracelzusa pa sve do mnogih suvremenih fizičara, neurobiologa i neurofiziloga. Nazivali su je raznim imenima i nastojali kanalizirati putevima ljudske svijesti. Danas etablirana pod japanskim imenom Reiki, ta vječno postojeća univerzalana životna energija, postaje žudnja čovjekovog uma, jer spoznavajući da ona postoji svi mi možemo osjetiti širenje ljubavi i svjetlosti u sebi i oko sebe.

Uspomene se bude i kao treperavi trenutak nošen tom čudenom energijom, iz Penelopinih snova, ulaze u svijest i stapaju se ovim trenutkom u kojem se horizont oblači u purpur ljubavi.
Iznad mora dolazeća noć iskri srebro najavljujući mjesečev izlazak na scenu postojanja. Njegovo mjesto u uglu mog pogleda uvijek čeka na njegovo kupanje u beskraju ove čudesne ljepote. Iz pjenušave sreće života izlaze zvjezdana slova kojima pišem tvoje ime na putu ka vječnosti. Osjećam dodire sutona koji me poziva u nove snove. Pogledom milujem dragu sliku u sreći rađanja istine. U daljini, među rimama pročitanog epa, naslućujem suptilne glasove sirena koje me mame na pučinu, u bezdan iz kojeg se je teško vratiti u luku smirenja.
Sanjam novi san o početku svijeta, jer bez tebe svijet je bio drugačiji. Ljepota tog trenutka zaglušuje glasove zle sudbine. Na strunama mjesečine iznenada čujem tonove vječne sonate, a vršci prstiju moje duše dodiruju strune srca i slijede ritam te čudesne melodije.
Tonovima ljepote, već davno zaleđene suze u srcu vremena postadoše biseri, znak ljubavi na licu tek probuđene želje. Venera me promatra očima boje sna i prosipa nove perle za ovu kadenu sreće koja me sidri u lakoći postojanja.
Mjesec sjaji noćas drugačije, a ja lutam vremenom drevnog pjesnika, plivam oceanom njegovog snoviđenja i zaboravljam vrijeme traganja za biserima koji su se krili u dubini mojih osamljenih noći.
Plivam tkivom sna, nošena valovima buđenja, ka žalu neke još nepoznate obale života. Zeleni otok iz drevnoga epa se nazirao u maglićastom jutrenju i ja osjetih toplinu uzavrelog pijeska na koji sam se kao brodolomac nasukala.
Novo se jutro kroz moje spuštene trepavice tromo uvlači u dušu koja još sniva, a srce osjeća da će u nadolazećim trenutcima življenja sve tuge nestati budeći u meni dijete čuđenja i ženu uzdrahtalu od čekanja.
Otvorih oči dotaknuta suncem onog naglog ljeta i vidjeh onu dugo traženu školjku na pijesku u kojem je bisernim slovima bilo upisano tvoje ime. Još snena osjetih mirise maslina, lavande i smokava koji su se širili iz zagrljaja boginje koja je na toj plaži sreće obećavala ostvarenje sna.
Probudih se u postelji od maslinovog drveta i vidjeh leptirastu galiju koja se vraćala na Itaku zelenu i smjernu, satkanu od treptaja te čudesne univerzalne kozmičke energije koja izrasta iz čovjekovih snova i ljubavi.

Anima mundi




Stojim na vrhu planine uz jezero sreće. Pogledah u beskraj i vidjeh da se iznad vrha planine, tamo gdje duga dotiče nebo, prostire velika livada puna nebeskih cvijetova. Slijedim glas ljubavi i nošena energijom koja se u meni rađa gubim težinu i postajem struna koja u istom trenu treperi u jezeru i na cvjetnjaku. Usred cvijetnjaka izrasta veliko drvo koje baca sjenke na sve četiri strane svijeta.
"Ovo je toliko opisivano i opjevano drvo spoznaje." pomislih"U njemu stoluje ljubav." začuh treptaje duše materije."Iz njegove krošnje struji simfonija univerzuma."
"Ispod njegovih korjena je izvor života, voda koja se potokom slijeva u veliko jezero ljudske sreće."
Sunčevim sjajem obasjano blješti jezero kojem vidim kraj. U daljini na pučini, se nazire otok sreće.Uz obalu se ljuljuška mali brodić bez kormilara.
"Pođimo do otoka." poziva me Anima mundi "Tamo je arhipelag uspomena, sreće i spokoja. Tu se sastaju misli onih koji su zauvjek otišli od vas, to je prebivalište onih koji su u životu istinski voljeli."
Krećem za glasom.
"Tamo je Sunčani grad u kojem zajedno stanuju svi prošli i sadašnji bogovi u zajednici sa suncem i ljudima. Njih dvore vile, vilenjaci, plejade, ladarice i anđeli." prisjećam se legendi koje sam slušala pred spavanje.
"Zašto sam ovdje?" pitam"
Odavde ćeš se vratiti u svoj trenutak bogatija još jednim iskustvom, snažnija u uvjerenju, sigurnija u odluci."
Na travnjaku pored mene se uz iznenadni bljesak pojavi Čovjek bez znakova proteklog vremena na sebi. Promatrala sam siluetu koja mi se približavala i prepoznah korak koji sam kao dijete pokušavala stizati.
"Kako si uspio ponovo oblikovati svoje tijelo?" pitam iznenađeno
"Sjeti se Faustovog pitanja."
"Što održava svijet u njegovoj dubini?"
"Ovo što si vidjela je proces koji je stvorio cijeli svijet."
"Molim te ne odgovaraj mi Goeteovim jezikom."
"Pitala si Goeteovski." prepoznajem osmjeh na licu Čovjeka
"Uredu, moje pitanje je što ovaj svijet čini homogenim i otpornim na ubilačku energiju zlih misli? Što je to što nas sjedinjuje s univerzumom, što nam otvara puteve u vječnost i beskonačnost sna? Kako si uspio iz materije sna oblikovati svoje tijelo"
"Kada su snažni umovi prodrli u dušu materije i otkrli snagu njene energije, činilo se da je otkriven put ka spoznaji sna. Vjerovao sam u pomirenje neba i zemlje, u prestanak ubijanja i ranjavanja, vjerovao sam u jedinstvo sna. S otkrivanjem duše materije je počela epoha novog naučenog neznanja. Otkriveni su zakoni nejasnoće i otvorenih mogućnosti, ali tajnu o energiji svjesne spoznaje još nisu otkrili. U ljudskim mislima leži klica spoznaje kojom se izvan laboratorija, jedino u stvarnom životu može prodrijeti u dubinu uma i dokazati postojanje te energije u svakom čovjeku i svakoj travki, u svakom cvijetu i svakoj životinjici. Ovo, što si upravo doživjela, je bio proces kvantizacije i teleportacije. ""Tko si Ti? Bog?" pitam nesigurno"Bog je samo riječ koja je toliko korištena da je već davno izgubila ono značenje koje su joj nekadašnji moćnici odredili. Ja sam samo osmjeh tvojih ćelija, znamen tvojih praotaca, luda u tebi, proces vječnog održanja enrgije."
"Iz čega si Ti nastao?" pokušavam otkriti tajnu početka
"Ja sam ostatak jednog davnog života, klica koja je preživjela umiranje jednog davnog svijeta."
"Dakle početka uopće nema, sve je samo prelaženje jednog u drugo." osjetih uzbuđenje nove spoznaje.
"Zbog toga je izmišljena riječ Bog koja krije tajnu ljudskog neznanja."
"Ti si sada čovjek. Tebe tako crtaju. Znači već su te mnogi vidjeli."
"Došao sam u ovom obliku da bih lakše s tobom komunicirao. Ja nemam krvi ni kostiju, ja sam atrapa Boga kojem puk predaje vlast i odgovornost, atrapa u čije ime se vode ratovi, ja sam opravdanje za mnoga ubistva i bezbroj podvala."
"Ti si misao, ti si želja i ljubav, ali kako si stvorio ovaj prostor koji do sada od smrtnika nije otkriven."
"Ti si svojim dolaskom stvorila ovaj prostor i mene u njemu. Tvoje vjerovanje je oblikovalo zamišljeni raj i grad sunca i jezero istine i arhipelag uspomena, spokoja i sreće."
"Gdje si ti kada sam ja na zemlji?"
"Ja sam duša univerzuma koja postaje bogatija svakom smrti dobrih ljudi. Ja nastajem uvijek iznova, jačam ljudskom srećom, obnavljam se vašom ljubavi. U meni su skriveni umovi svih dobrih ljudi koji su vas smrću napustil. Ljudska zla misao se širi kao zaraza, napada čak i jadne životinje. Od nje umiru i ptice."
"Što trebam učiniti?" pitam ovaj puta sebe.
"Ti svojim postojanjem činiš sve. Savladala si zadanu ti lekciju, naučila si osjećati osjećanje osjećaja. Ja sada čujem tvoje misli koje se kao glasnici neba šire prostorom i spajaju sa mislima univerzuma. Ostani takva, stvaraj tu energiju, širi je svojim mislima, pobratimi lica u univerzumu i sunce će jednoga jutra izaći u isto vrijeme na svim stranama svijeta, zlatna prašina će se prosuti po svim zemljama, nebo će se pretvoriti u jednu jedinu dugu i ujediniti sve misli u jedan san."
"Kako će se zvati ta energija?"
"Ljubav. Pogledaj nebo već blješti duginim bojama. Kreni u beskonačnost, ovo je trenutak ostvarenja našeg zajedničkog sna. Vrati se na početak filozofije, otkrij u davno napisanom istinu o Ljubavi. Zaboravi da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao demona, zaboravi njegovu gozbu i u njoj naslućenu homoseksualnost, ali sjeti se Diotime, svećenice ljubavi i Sokrata koji se služi njenim mislima da bi govorio o ljubavi." glas je nestaje istim bljeskom svijetla kojim se pojavio, a ja se prisjećam drevne pjesme o Duši Materije.




Lutam snena ljubavlju
prosutim zvjezdanim stazama
snivam o ljepotama što se u sutonima kriju,
dlanovi miluju, u nebeskim vazama,
magličaste cvijetove
te čudesne vječne duše neba svijetove,
da se anđeli u svojim treperavim fazama,
jutrima u ljepotu dnevne svijetlost sliju.
Koplja dnevne svjetlosti,
kao strijelice Kupidove poslagane,
kao kapljice životnog slapa,
taj čudesni trenutak smjelosti
budi sjećanja i uspomene
u prošlosti izgubljene,
i pretvaraju njihovu prošlu ljepotu
u treptaj oka u dušu materije i života dobrotu.I
skre sjećanja, uspomene se bude,
sve one zaboravljene tuge,
neki rastanci zalutali u daljine,
trepere bojama vječne nebeske duge.
Vidim staru trešnju u odori kiše
i srce urezano, srce koje ne voli više,
a na suhoj grani poezija vode sjaji
blješte kristali i smiješe mi se u potaji.
Čujem šapat neba,
zvijezdane staze me u snove vode,
ljepotica noći, jedna zvjezda sjajna
jutra najavljuje bajna,
ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,
šapuće duše neba glasom
isplakane suze su poezija vode
i tvoj zvjezdani put do željene slobode.


Samstag, 26. April 2008

Dianoetika i slavlje osjetila

Čovječe upoznaj sebe
Herman Hesse
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time
"Dođi i sjedni za naš stol dragi goste" je poziv kojim otvaramo vrata našega stana, ali i našega srca prijateljima. Prihvaćajući koreografirane kodekse dobrog ponašanja u društvu mi to prihvaćanje očekujemo i od onih koji dolaze u naš dom. No ti kodeksi su nastajali u vremenu kada se još nije dovoljno poznavalo djelovanje ljudskog tijela, a još manje djelovanje mozga i utjelovljenog uma. Nekada mi se čini da su raskalašene antičke gozbe bile više primjerene ljudskom tijelu i njegovoj djelotvornosti nego kasnije uobičajena salonska druženja.
Saloni za ručavanje, počevši od renesanse u trajanju do sredine prošlog stoljeća, su bili zrcalo etikete, a iz njih izrasli zakoni o dobrom ponašanju za stolom odišu ukočenosti i neprirodnim pokretima. Ispod elegantnih haljina i odjela su se u onom, nama davnom, vremenu sakrivali korzeti koji nisu dozvoljavali nepravilno sjedenje, ustajanje, stajanje i hod. Prisjećajući se fotografija i filmova napravljenih po stilu tih vremena, čini mi se da su se svi ljudi isto držali i nisu imali potrebu, ali ni mogućnosti, osjetiti svoj istinski ritam i svoju dinamiku.



Moda odijevanja se kroz stoljeća mijenjala, mjenjali su se ambijenti življenja, a kodeksi dobrog ponašanja i iz njih proizašli pokreti su ostali, u periodu od zadnjih tri-četiri stoljeća, isti.
Danas u vrijeme ležernog oblačenja i kulta kreativnog kuhanja, kada manje više manje svatko slijedi modu, a u svom domu želi isprobati novi val gostoprimstva, za sobom povlači i kreativnost odabiranja posuđa, čaša i pribora za jelo, ukrašavanje stola, oblikovanje i količinu ponuđenih porcija, trebali bi se pozabaviti i sa novim koreografskim kodeksima ponašanja za stolom.
Novo gurmanstvo nas poziva na istinsko uživanje u jelu, što za sobom povlači i buđenje novog ritma pri sjedenju, upotrebi noža i vilice, pri uzimanju jela, pri kušanju pića. Koreografija držanja i ponašanja za stolom bi trebala proizaći iz tog novog ritma i dozvoliti tijelu da se uistinu slobodno, ali korektno pokreće.
Poštovanje kodeksa dobrog odgoja obilježava, isto tako već stoljećima, kostimografiju oblačenja i koreografiju pripremanja za odlazak u goste, zatim koreografiju dolaska u kuću domaćina, kao npr. vrijeme dolaska, odlaganje kaputa, predaje poklona ili sitnih pažnji, te domaćinovih gesta dobrodošlice, ritual i ponuda aperitiva s maštovitim snackom, razmještaja gostiju u prostor i oko stola, serviranja jela, odabir lagane muzike, osvjetljenja, tema razgovora i sl.
Upravo ti ritulali koji se odvijaju uvijek na sličan način dokazuju našu želju, ali i našu nevjerovatnu sposobnost da sebi i drugima uljepšamo trenutke života. Iako često nesvjesno mi u tim trenucima postajemo umjetnici svakodnevice, a naši pokreti izvođači tog umijeća.
Već pri samom pripremanju novih delicija nastaju nove misaone slike u našoj svijesti, misaone slike iz kojih u konačnici izrastaju i novi pokreti, a njhovo umijeće pretvara čvrstu materiju živežnih namjernica u umjetničke slike i skulpture koje se redaju na stolu. Zadovoljni rezultatom svoga rada mi ubrzo zaboravljamo napor utrošen pri pokretima koji su stvarali ta naša djela. Tu se opet susrećemo sa zaboravom svjesnog bića koji je uvjetovao naš spori razvoj kroz evoluciju civilizacije.
Usvajanje i poimanje pokreta kao osnove svake koreografije, u svakodnevici ne bi smjela ni u jednom momentu osiromašiti idejama i varijantama. Svijesnim sudjelovanjem u pokretu mi ga usvajamo i pamtimo i tako obogaćujemo repertoar osobne koreografije i ostvarujemo umijeće kretanja.
Zaustavimo se na trenutak misaono u skupim restoranima i promatrajmo kojom elegancijom pokreta konobari serviraju naručena jela. Na njihovim dlanovima tanjuri lebde, na čašama ni u jednom trenutku ne ostaju otisci prstiju, a kada skupljaju upotrebljeni pribor nečuje se udaranje žlice i vilice o podlogu, nema zvukova lupanja, struganja, udaranja. To su izvježbani pokreti iz njihovih školskih dana, oni su postali njihove navike, njihovo umijeće stvaranja ugode u atmosferi restorana u kojem su zaposleni.
Vratimo se ponovo u naš dom i zavirimo u plan onoga dana kada očekujemo goste na večeri. Ugodan osjećaj dolazećeg druženja nam daje krila i mi lebdimo kroz stan, pregledavamo uglove u kojima bi se mogli pronaći zalutali ostatci prašine, glancamo ogledala, poliramo namještaj usisavamo tepihe, slažemo cvijeće u vaze, odlučujemo se za boje stolnjaka, salveta i svijeća koja će odgovarati bojama jela koje ćemo servirati. To lepršanje traje sat, dva i mi odjednom osjećamo umor, bol u leđima i ramenima, glava puca, a jelo još nismo ni počeli pripremati.
Stol i stolice od Le Corbisiera blješte, kauč i fotelje od De Sede smo upravo iznjegovali sredstvom za kožu, tanjuri od Rosenthala, čaše od Vilou und Bosch, posuđe od Zeptera poslagano čeka spremno za uptrebu. Jela na koja smo se za tu večer odlučili još nitko nikada nije servirao. Unosimo svoje umijeće u spremanje jela birajući začine, kombinirajući priloge, oblikujući porcije i desert.
Sjećajući se večera u našem domu i promatrajući večere kod prijatelja zaključujem da svaki čovjek u sebi nosi bezbroj potencijala stvaralaštva i želju za njihovim pokazivanjem. Iz godine u godinu su se u našem društvu ambijenti i ponuda jela mjenjali, naše odjevanje smo prilagođavali trenutačnoj modi ali je držanje tijela ostajalo isto ili čak postajalo lošije. Pokret naš svagdašnji kao da ne spada u umijeće gostoprimstva. Zgrbljeni, sve više, mi nudimo uvijek nove delicije, kuhanje traje sve kraće, a mi smo sve umorniji jer nismo u repertoar svojih mogućnosti uključili svijest o pokretu i njegovom izvođenju. Umorni od neekonomičnih pokreta mi se, okićeni sportskom elegancijom odjeće, bez elegancije i lakoće pokreta valjamo između kuhinje i blagovaonice. Trudimo se da donošenje i odnošenje tanjura bude uvijek izvedeno s prave strane, da pogled pri dizanju čaša ne luta prostorom, a pri tome grčimo nepotrebno dlanove, a ruke i vrat sve više i više bole. Sjedeći za stolom sa najdražim prijateljima jedva čekamo da večer prođe jer leđa umorna od krivih pokreta jednostavno više ne mogu izdržati.
Koreografija svakodnevnog pokreta je umijeće koje se stiče vježbanjem, ali to nije onaj mukotpan trening tijela do iznemoglosti, to nije trening za postizanje sve veće izdržljivosti, nije trening za ostvarivanje prekomjerne snage u mišićima, nije sport, nego vježbanje svjesti o pokretu i sticanje novih iskustava u njihovom izvođenju.
Uporedimo osjećaj za pokret sa osjećajem koji u nama ostavljaju okusi ponuđenih ili osobno pripremljenih uvijek novih delicija pri svečanim večerama.
Opuštenost atmosfere i ljepota ambijenta pojačavaju u nama pozitivnu energiju i sva naša osjetila upijaju i šire ugodu tijelom. Mi to sve prvo vidimo, a onda osjećamo mirise, čujemo tonove daleke tihe muzike, osjećamo naklonost u stisku ruke, prisnost u pogledima, sreću u osmjesima. Naša osjetila u tim trenucima rade punom parom i u našim tijelima se sam od sebe umnožava ugodan osjećaj.
Pri pripremanju jela mi isto tako sudjelujemo sa svim svojim osjetilima. Očima biramo namirnice i već kod slaganja menua pokušavamo složiti boje jela. Ovisno o stilu i namještaju naše blagovaone mi biramo oblik i boju tanjura, stolnjaka, cvijeća, svijeća i salveta. Jela koja pripremamo slijede boju tanjura, a na tanjurima slažemo jela u paleti njihovih nijansi. Uživanje u jelu uistinu prvo počinje kroz oči. Dok kuhamo mi odabiremo začine, kušamo i mirišemo, naša osjetila okusa i njuha nas vode kroz tajnoviti svijet gurmanstva i slijedeći njegove zakone mi pokušavamo uskladiti mirise i okuse izbjegavajući one koji se nepodnose.
Sjedeći za svečano postavljenim stolom mi uživamo, zahvaljujući našim osjetilima, u ukusu skuhanog ili smo sretni jer drugi uživaju u našem umijeću.
Tako naša osjetila potaknuta novim izazovima pamte okuse i mirise, obogaćuju svoj repertoar sjećanja i mi bogatiji osjetilnim iskustvima pamtimo takve večeri. No cijelo to vrijeme je naše tijelo, iako oboružano pozitivnom energijom ugode i ljepote, bilo pasivni sudionik u tom slavlju osjetila.
Istuširano i namirisano, obučeno u najnoviji krik mode, tijelo nama za ljubav podnosi naše neznanje o njemu i zapostavljanje njegovih unutarnjih osjetila. Bez poticaja mali senzori u njegovim mišićima i zglobovima tonu u san i svaki put probuđeni nekim pogrešnim pokretom spremaju osvetu u obliku napetosti i grčenja mišića, ili bolova u zglobovima. Ruke i dlanovi se koče, ramena bole, u vratu pri svakom pokretu nas bodu oštrice noža, a u glavi sijeva i na koncu je i podizanje čaše za oproštajno piće mukotrpono.
Drugo jutro se budimo s glavoboljom i uvjereni smo da je vino krivac za to, a vino je bilo najbolje koje je domaćin imao u svom podrumu. Umrtvljeno tijelo potsjeća na dugo sjedenje za stolom, svaki pokret izaziva bolove i mi jednostavno zaključujemo da starimo i da nas napušta elan vital, a ne pomišljamo da nas tijelo upozorava na zaborav svjesnog bića, da nas molećivo poziva na slavlje svojih unutarnjih osjetila iz kojih proizlaze naši pokreti i spoznaja našeg postojanja tijelom.
O moje tijelo, kada bih uistinu u tebi spoznala iskonsko trojstvo, tvoju visinu, dužinu i širinu, kada bih u tebi prepoznala tvoju dušu, tvoje i moje svojstvo, tada bih u dubini tebe, dok te tako mučim, osjetila i tvoje nespokojstvo, tvoju virovitu dubinu. Dok moj misaoni um uživa u slavlju vanjskih osjetila u tebi teče moje vrijeme i život se kreće, ti me svojim bolnim pokretima prisjećaš na svoje stanje, a ja ne slaveći tebe, u tebi tražim krivca za svoje stanje i osuđujem te na mirovanje, oduzimam ti pokret, uspavljući još više tvoja unutarnja osjetila. Oprosti mi neznanje, oprosti nevjerniku tvoje stanje.
Osluškujem do sada nespoznato nijemo kolo tvojih ćelija i tek sada začuh tvoj zov, prepoznah uzdah tvojih struna, osjetih tvoj i moj pokret u treperenju zvjezda tvoga neba. Jedna za drugom se smjenjuju misli, iskre Platonove ideje u mojoj svijesti i ja vidim tvoju bol. Da, obukla sam moderne uske hlače nespoznavajući opasnost gubitka pokreta zdjelice u njima. Zbog njih sjedim na trtici umjesto na sjednim kostima, a nježna trtica se lomi pod težinom moga nestabiliziranog trupa. Kralježnica se uvija pod težinom prsnog koša, njeni mišići se koče i zaustavljaju mi dah. Gubim osjećaj okusa predivno pripremljenog jela, ugodu mirisa i okus skupog vina. O moje tijelo iz dubine tebe iz tvojih dubokih osjetila izvire moj pokret i ljepota mog života.
Ako za vrijeme svečanih večera ne učinimo ništa za buđenje naših unutarnjih osjetila smještenih u mišićima i zglobovima, pokušajmo barem prije lijeganja u krevet rastegnuti mišiće. Stojeći u kupaoni pred ogledalom dok peremo zube mi možemo istegnuti kralježnicu, trbušne, prsne i leđne mišiće udišući duboko i polako izdišući uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Odlazeći prema spavaćoj sobi malo duljim polaganim koracima rastežemo i mišiće nogu, a prije nego što legnemo možemo podižući ruke ka stropu zijevnuti i još jednom rastegnuti cijelo tijelo.
Rastežući se mi budimo u tijelu njegovu duboku osjetilnost i kao što smo ga vanjskom higijenom pripremili za spavanje tako mu i unutarnjom higijenom omogućavamo ugodan san. Buđenje će onda biti bezbolno, a sjećanje na prošlu večeru ugodno.